Sinoć je u takmičarskom programu ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom izvedena koprodukcijska predstava „Neće biti smak svijeta“ koju su na scenu postavili Sarajevski ratni teatar, Makedonski narodni teatar i Peripetia Production. Na tekst Adnana Lugonića režiju potpisuje Nina Nikolikj. I ova predstava koncepcijski se savršeno uklapa u moto Festivala „Bolest društva“ jer dramski opservira i bolno i nepogrešivo vivisecira porodicu i tri (četiri) pojedinca koji su usljed taragičnih životnih okolnosti jedne porodice koja živi potpuno jednu šizofrenu stvarnost u paranoičnom strahu od smaka svijeta.
Nakon predstave koju je odnjegovana teatarska brčanska publika odlično primila, i profesionalnog i dojmljivog igranja drame na sceni, za kraći razgovor zamolio sam Ninu Nikolikj iz Skopja, Sjeverna Makedonija, redateljicu predstave „Neće biti smak svijeta“.
Zahvaljujem vam se mnogo i iznimno mi je drago što smo dio ovogodišnjeg Internacionalnog festivala teatra u Brčkom, pogotovo što se ovdje radi o jednoj jakoj selekciji i konkurenciji, jer su mnogi odlični teatri došli na ovaj Festival u Brčkom sa odličnim predstavama i ovo je jedan kulturni praznik za grad u svim danima dok Susreti pozorišta traju ovdje. Mogu slobodno kazati da je ovaj Festival u Brčkom nešto prekrasno, nešto važno i bitno, što može služiti samo na čast gradu i tu dugu i dobru tradiciju pozorišta i kulture svakako treba sačuvati.
Kako je bilo raditi sa troje glumaca koji na sceni do „izgaranja“ donose sve ono što je autor napisao, dramaturg priredio, a vama kao rediteljici postavio veoma složen i izazovan zadatak – izbrisati granicu između scene i publike, to jeste uraditi komad koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, nego zamišljenim i zapitanim. Kuda, kako i gdje dalje!?
Meni je sa ovim glumcima bilo zadovoljstvo raditi. Oni su se tokom proba, kao i večeras prilikom igranja na sceni, pokazali kao golemi profesionalci iza kojih stoji fanatičan rad i apsolutna glumačka posvećenost i predanost ovom poslu. Trebao je „ući“ u ove prilično delikatne i složene likove i uloge, a dodatni pritisak za mene je bio što radim dobar savremen tekst koji se bazira na dobro ispisanim replikama, što sve skupa emotivno dopire do svakog gledatelja na najvećoj mogućoj razini.
Da li ste svoj posao rediteljice obavljali „čvrstom dirigentskom palicom“ ili je tokom proba, s obzirom da ste radili s troje glumaca, bilo prostora i za njihove sugestije zato što je priprema predstave za premijeru jedan veliki i zajednički proces!?
Slažem se da je sve prije premijere apsolutno jedan veliki i složen proces, a ja sam tip režisera koji apsolutno radi sa cijelom ekipom, što dozvoljava dvosmjernu komunikaciju ne samo za glumce, nego za cijelu ekipu koja učestvuje u procesu stvaranja predstave, budući da treba dati sve od sebe i iznijeti na scenu ono najbolje što bude u glumcu kad radi na predstavi. Dakle, prihvatam svaku sugestiju za koju smatram da je dobra, loše rijetko dobijam, kao režiser dajem svima golemu slobodu kako bi to sve skupa doprinijelo onome što sam ja kao režiser zacrtala. A to je da se od samog početka strogo pridržavamo teksta, da damo šansu da dopre do gledaoca tačno onako kako je i napisan, a nikako da mijenjamo ili kvarimo taj tekst, ili te glumačke replike, i to i jeste naša zajednička zadaća. Tekst nije skraćen i tu nema mjesta za priču i pogađanje, a to što ste mislili na autorske slobode u komadu to je apsolutno kod mene da ja dajem svima slobodu unutar zajedničkog koncepta kako bi i oni istaknuli svoje stavove, i to daje jednu bliskost, jedan blizak odnos unutar predstave koji kasnije treba da se vidi tokom igranja predstave na sceni.
Predstava „Neće biti smak svijeta“ u svom dramskom središtu ima raspadnutu porodicu, na pojedinačnom i širem, čak i globalnom planu: U Makedoniji u Skopju, U Bosni u Brčkom ili Sarajevu, u bilo kojoj državi ex-Jugoslavije, Evrope, pa i Svijeta, što znači da priča šalje jednu univerzalnu poruku.
Apsolutna je to univerzalna poruka koja je dosta bliska i prisutna na našim prostorima jer se iz jedne tragedije porađaju opšte prilike, u ovom slučaju neprilike, i to je dosta slično stanje u svim našim državama koje su nastale nakon bivše države Jugoslavije. Poruka je da onaj svijet koji nas okružuje, okruženje u kojem živimo može i djeluje dosta jako i neizbježno na naš privatan život, i imamo problem kako izaći iz te, da kažem, zatvorene čaure.
Neimaština je uzrok mnogih, najvećih problema u društvu, porodici, pojedincu, prije svega zato što je ta neimaština prisutna svugdje. To su u priči sve te ljudske teme, posebno ta tema vezana za ljudsko starenje, teme vezane za ljubav, teme vezane za roditeljstvo, su sve to teme koje su univerzalne i mi njih prosto ne možemo da izbjegnemo niti u svom životu niti u svijetu uopšte.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković