Prva i jedina velika, međunarodna koprodukcija stigla je na Internacionalne brčanske Susrete četvrte natjecateljske večeri, sa njom je zaokružena prva polovica festivala. Riječ je o predstavi nastaloj kao plod suradnje Pozorišta Prijedor, Gledališča Koper/Teatro Capodistria i Fondacije Friedrich Eber Stiftung iz Njemačke, zove se „Jugoslavija, moja otadžbina“, odnosno u originalu „Jugoslavija, moja dežela“, naziv je to istoimenog romana slovenskog filmskog i televizijskog redatelja, scenarista i književnika Gorana Vojnoviča.
Ovu romanesknu prozu dramatizirali su Ivan Velisavljević i Aleksandar Novaković, predstavu je režirao Marko Misirača, scenografiju potpisuje Dragana Purković Macan a kostimografiju Jelena Vidović, scenski pokret Marija Milenković a video i audio dizajn djelo je Petra Bilbije. Glumački ansambl mix je tri teatra: slovenačkog, iz Kopra, i dva iz Bosne i Hercegovine, Prijedora i NPRS iz Banje Luke, čine ga – Boris Šavija, u naslovnoj roli generala Borojevića, Aleksandar Stojković, Željko Erkić, Miljka Brđanin, Dean Batoz, Mirela Predojević, Blaž Popovski, on je sin u potrazi za nestalim ocem, optuženim za ratni zločin, a zapravo u nastojanju da otkrije svoj vlastiti identitet, kao i Mojca Partljić, Igor Štamulak i Lea Cok.
Na pozadinskom zidu pozornice postavljeno je pet televizijskih ekrana: oni su neka vrsta prozora u svijet i historiju, na njima mi, publika, ali i protagonisti ove kazališne avanture, postupno pratimo važne događaje iz ne tako davnih vremena ovog podneblja – smrt Tita, raspad Jugoslavije, početak ratnih sukoba i stradanja na ovim prostorima, saznajemo i gdje se koja scena odigrava, gdje se akteri nalaze, u Puli, Beogradu, Novom Sadu, Ljubljani, Brčkom ili Beču – sve su to ključna mjesta što će ih glavni junak, mladi Vladan Borojević, proći na svom križnom putu ne bi li pronašao oca, a ustvari spoznao samoga sebe. Njegov otac proglašen je ratnim zločincem, skriva se, nedostupan je, sin ga želi konačno susresti, zadnji put vidio ga je još kao desetogodišnji momčić, sada je odrastao, mladi čovjek, želi znati što se to zbilo sa njim i zašto ga nema, želi se samim tim suočiti sam sa sobom – kroz život njegova oca, generala Borojevića, kroz ta lutanja, bježanja i skrivanja koja otkrivaju svakim časom neke nove do tada skrivene istine, kroz neočekivane i zbunjujuće zaplete, ulazimo u tajnovite i nepoznate predjele i naših života, svega onog što smo preživljavali u ta sudbonosna vremena.
Misirača predstavu, po strukturi, vodi na tri razine: jedno su sjećanja njenih junaka, tu preovladavaju emocije, osjećaji protagonista, njihov intimni doživljaj svijeta, drugi segment, nešto potisnutiji i ne tako očigledan, ali zato efektno pomaknut u predjele začudnog u teatru, snovi su i košmar, gotovo halucinantna stanja glavnog junaka, ti prizori zaogrnuti su svim onim neopipljivim, fantastičnim i nestvarnim što navire iz podsvijesti, treći nivo, najčvršći u predstavi, noseća je to konstrukcija komada, obiteljske su scene, realistične, ponekad surove i grube, no njima se predstava uozbiljuje, pokazuje nam se ono što smo, možda slučajno ili namjerno, zaboravili ili potisnuli, pomaknuli iz sjećanja. Bilo zato što bi stvarna istina o onome što se događalo kvarila naknadno uljepšanu sliku prošlosti, bilo zato da se sami opravdamo zbog nekog ponašanja zbog kojeg smo poslije požalili, ili jednostavno da se samo podsjetimo kako je zbilja tada bilo.
Predstava, ponekad, ona ipak, ne treba zaboraviti dolazi iz nekog drugog, teatru istina srodnog područja, nastala je dramatizacijom jednog romana, može podsjetiti na formu pikarskog romana: tamo junak, kroz pustolovine savlađuje prepreke kako bi ispunio svoj zadatak, spasio princezu od strašnog zmaja, ukrao mu neprocjenjivo blago ili skršio moć zlog maga ili podmuklog čarobnjaka. Ovdje pak, taj cilj i svrha potrage/pustolovine, pronalazak je nestalog oca koji se skriva od pravde zbog ratnog zločina, on ga na kraju i pronalazi, stiže do te tako žuđene istine, ali shvaća da je ustvari sve vrijeme tragao za samim sobom, za vlastitim identitetom. Iskrena je to, opora ali i iscjeliteljska predstava, vrlo dobro posloženog glumačkog ansambla, sa sjajnim Borisom Šavijom u roli generala koji se skriva i koji kao jedino opravdanje može reći: „…to je bila moja sudbina, ja nemam drugu priču…“- kao i svaki dobar teatar i ova predstava otvara u nama skrivena pitanja, ne bježi od propitivanja i rušenja mitova, stereotipa i okamenjenih istina. Trijumfirala je na prošlogodišnjim, jubilarnim 40. Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković