Hrvatsko narodno kazalište Split prvo je kazalište koje je praizvelo sva djela Bošnjakove „Dalmatinske trilogije“. Koji su razlozi zbog kojih ste Vi posegnuli za režiranjem upravo ovog djela?
Ja sam već 12 godina glumica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, a prije pet godina sam upisala izvanredni studij režije u Moskvi. Zapravo je “Usidrene” trebao da režira neko drugi, ali je odustao pa je Bošnjak rekao da ću ja to raditi. Čitala sam i prvu verziju teksta još prije četiri ili pet godina, kada je bio potpuno drugačiji. Jednostavno su se okolnosti posložile da je htio mene i ja sam mu na tome jako zahvalna. Tekst mi se veoma svidio, a i kazališta su bila za to jer je ovo zapravo troprodukcija. Veoma mi znači što mi je ukazao povjerenje i dao priliku.
Koliko je bilo zahtjevno raditi koprodukciju?
Zahtjevno je ponajviše zbog tehničkih stvari. Glumci moraju uskladiti vrijeme i obaveze, ali je bilo predivno raditi. Lijepo je da su krenule te suradnje. Kada je glumac dugo u nekom ansamblu on se ponekad zasiti, jer već zna što će partner reći i uraditi. Zato je ovaj način suradnje divan. Zbog glumaca. Ja sam imala sreću što sam mogla dobiti i savršenu podjelu za ovaj tekst.
“Usidrene” obiluju različitim kompleksnim odnosima. Koliko je to bilo zahtjevno za Vas kao redatelja?
Zahtjevno jeste bilo. Jedan dramaturg je rekao da je super kada se dogodi prepoznavanje. U ovom tekstu se dogodila neka vrsta prepoznavanja. Izašli su arhetipi. Ovo nije priča o životu na nekom dalmatinskom otoku, nego je to priča Odiseja i Penelope. Tu priču svi nosimo u sebi. Nešto se arhetipski budi kada čovjek to čuje. Ja sam pokušavala otvoriti širinu tog teksta. Hrvatska ima povijest, ima poveznicu, jako su slični i Grcima i imaju u sebi nešto arhetipski što svi prepoznajemo. Takva je i ljubav koja je svog Odiseja čekala trideset i sedam godina, samo što ga ova Penelopa ne želi primiti nazad. Nije ga dočekivala s ljubavlju nego je žena koja se suprotstavlja. Priča jeste malo izmijenjena, ali je to zapravo grčki epos.
Da li su “Usidrene” prva velika predstava koju Vi režirate?
Režirala sam ranije nešto sitnije, ali je ovo prva velika predstava koju režiram. Bio je poseban izazov u radu s glumcima, jer su to velika glumačka imena, ali i zbog toga što ovako veliki posao doživljavam iza scene. Više sam komunicirala s tehnikom, s kostimografkinjom, scenografkinjom. To mi je veoma zanimljivo.
Vi ste glumica iza koje je tridesetak zapaženih uloga u HNK Split i izvan njega. Sada i režirate. Da li je nezahvalno pitati šta Vam je milije?
Režija mi je mnogo zanimljivija. Više mi se sviđa ovaj posao iza. Nekako je to i prirodan put. Da bi nešto izrežirao moraš znati pokazati što želiš. Ne možeš od nekoga tražiti nešto a da ne znaš kako to funkcionira u praksi. Ja zapravo volim i jedno i drugo. A zavoljela sam tek kada sam počela raditi. Sada mi je došao novi val ljubavi. Nakon 12 godina sam shvatila da volim sve ono što čini jedno kazalište. Volim čak i sastanke koje glumci ne dožive na način na koji ih doživljava redatelj, jer je on u ekipi koja stvara predstavu. No, što god da je u pitanju mora se mnogo raditi i truditi, kao i u svakom poslu. I na kraju, kada publika misli da mi s lakoćom nešto izvodimo to znači da je naše majstorstvo veće.
Proteklih godinu i po svi živimo i radimo u otežanim uslovima, zbog mjera kojih se moramo pridržavati. Kako je Vama raditi u ovakvim okolnostima? Nedostaje li Vam način rada i života od ranije?
Naravno da nedostaje. Osjetim po publici, po glumcima kojima ponekad treba puna sala. Ljudi se boje reagirati kada je manje publike, boje se pokazati emociju. Iskreno, jedva čekam da sve ovo nestane. Kada smo radili ovu predstavu sve je bilo zatvoreno, bio je kompletan lockdown i imali smo osjećaj da smo posebni sretnici koji mogu ići na posao i obavljati sve što treba. Mi u Splitu smo imali sreću jer smo imali puno više termina na pozornici.
Djelujete na relaciji Split – Moskva. U Splitu radite, a u Moskvi studirate. Da li Vam to oduzima dosta energije?
Koliko oduzima toliko i daje. U ovom poslu je potrebna razmjena energije, nešto novo. Gledam predstave dok sam tamo, upoznajem nove ljude, stječem nova iskustva. Svi u ovom poslu imamo ega pa ponekad pomislimo da smo zaista dobri i da ne moramo toliko raditi. Međutim, kada se malo makneš i vidiš da je neko deset koraka ispred tebe, shvatiš da rad ne prestaje, da se mora dalje.
Možete li napraviti komparaciju pozorišta na našim prostorima i u Rusiji?
Rusija ima puno veću tradiciju i mnogo više fanatičnijih ljudi u kazalištu. Također ima puno više mecena. U Rusiji je prestižno dati novac, puno više se ulaže u kulturu. Nadam se da ćemo i mi početi tako raditi jer nam je kulturno uzdizanje veoma potrebno. Čovjek koji je bio u muzeju, shvatio neko umjetničko djelo i pogledao neku predstavu ne može se više ponašati na način na koji bi se ponašao da nema tog segmenta u svom životu. Umjetnost nam je kao neko ogledalo. Kazalište, recimo, mora biti kritika društva,ali da ne bude banalna.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković