Običan čovjek sa svojom, naizgled, banalnom svakodnevicom i svojim, naizgled, nebitnim životom, postao je epicentar književnog univerzuma. Savremena književnost odavno nije poprište velikih događaja, izuzetnih sudbina i ličnosti sa kojima ne možemo da se identificiramo. Suvremeni pisci su shvatili da se veliki ratovi ne vode na velikim bojištima, već da se zapravo ti, najveći ratovi čovječanstva, vode u malom čovjeku i njegovom sićušnom životu na marginama povjesti, globalne politike i tržišta kapitala.
Jedna od takvih knjiga koja kroz isječke svakodnevice, realno i magično, san i javu, stvarnost i onostrano, pokreće univerzalna pitanja čovječanstva je Arzamas Ivane Dimić.
U ovom romanu autorica prati odnos majke, u poodmaklim godinama i oboljele od demencije, i kćeri koja vođena ljubavlju brine o njoj, koliko god to u nekim trenucima djelovalo naporno i teško. Sva složenost njihovog odnosa data je kroz dijalog majke i kćeri, kroz obične, svakodnevne razgovore, sitne prepirke i nesuglasice. Dijalog vode kratkim jednostavnim rečenicama koje svojom površinom iskazuju svu težinu borbe sa bolešću, sa gubljenjem voljene osobe, ali koje svojom dubinom, onim što je njima neizrečeno, pokazuju veličanstvenu snagu ljubavi. Roman je neobično konstruiran, tako da se odupire jednostavnom kategoriziranju. Dramskim sekvencama prethode prozni dijelovi, koji nam na određeni način otkrivaju u kom ključu bismo trebali da razumijemo dijalog koji im slijedi. Prozni dijelovi bave se metafizičkim preokupacijama, naizgled otrgnuti od svakodnevice, ali opet, tako duboko povezani sa njom. U njima se, bilo kroz razmišljanja o sopstvenom životu, bilo kroz neke događaje i ideje iz života velikih ljudi, pokreću univerzalna pitanja o čovjeku, o predodređenosti njegove sudbine, o sreći i zadovoljstvu u životu, o suočavanju sa smrću i o snazi ljubavi.
Upravo su te dvije teme, suprotne ali neodvojive, smrt i ljubav, vodeće niti ovog djela. Glavna junakinja suočena sa gubitkom majke, počinje da razmišlja o svojoj smrti. Doživljaj tuđe smrti, smrti Drugog, bez obzira na težinu i dubinu osjećaja tuge, bola i praznine, izaziva spoznaju da je jedno bol zbog smrti bližnjeg, a drugo je svoja smrt. Doživljaj smrti bližnjeg je spoznaja smrti kao objektivnog događaja, smrt je izvanjska činjenica, nije samo iskustvo smrti, ma koliko bilo bolno i teško. Dakle, sam fenomen smrti, smrt kao takvu, smrt po sebi, nije moguće spoznati ni znanstvenom ni emotivno duhovnom spoznajom. Upravo zato blizina smrti navodi nas na to da samjerimo šta je zapravo bilo važno u životu, da li smo i koliko bili zadovoljni sobom i svojim odlukama i u vezi sa tim da li ćemo taj posljednji smiraj dočekati ispunjena srca ili ćemo u njega otići nedorečeni i nedovršeni. A čovjek je uvijek nedorečen i nedovršen, samo je pitanje koliko će i na kakav način to spoznati. U romanu se smrt i umiranje ne promatraju kao jednostavne biološke činjenice, nego kao izvorni emocionalni problemi, prvenstveno etički i ontologijski.
Preispitujući različite varijante moguće je distingvirati dva različita pristupa smrti: smrt u napetosti spram zdravlja i smrt kao egzistencijalna familijariziranost s Bogom, koja se očituje u izvjesnom trajanju odvremenovane egzistencije kao ljubavi za one ostajuće u vremenu, kao i u mogućem bolu neprebolu osobe prepuštene nemogućnosti kognitivnog prodora u smrt. Zato je ljubav jedini dostojan protivnik smrti. Smrt sama po sebi, na ljudskom nivou, nema ni značaj ni težinu ukoliko u nju nije inkorporirana ljubav, a ljubav je dovoljno snažna da opstane i onda kada smrt nastupi.
Taj vječno prisutni, više neposredno življeni nego reflektirani, zdravorazumski ili, kako bi fenomenolozi rekli, prirodnonaivni stav najčešće je bio i ostao, ne samo zbog svoje simpatične demokritsko-epikurovske misaone jednostavnosti, nego ponajprije lahkog uljuljivanja u samodopadljivu samorazumljivost i samozadovoljnu prihvatljivost svega što jest i kako jest, najozbiljnija barijera misaonom izazovu kako umiranja, tako i ljubavi. U suvremenoj percepciji tu barijeru susrećemo u sporom ili nikakvom prihvatanju novog-starog holističkog pristupa temeljnim pitanjima života i smrti, uprkos smrtonosno prijetećeg progresivnog narušavanja one ravnoteže geosolarnih sila u kojima se stvaraju ovi zemljani oblici života, uključujuci nas, dvonožne sisavce koji možemo misliti i slobodno htjeti. Između ostalog, i zato Arzamas Ivane Dimić na jedan nesvakidašnji, naizgled jednostavan način predstavlja, hodanje po užetu spletenom od ljubavi i smrti. Ili, kako bi sama autorka objasnila riječima Viktora Školovskog: „Sreća i smrt – eto to je ‘arzamaski užas’”.
Piše: Almir Zalihić