Petog dana XXXVII Susreta pozorišta/kazališta BiH u Brčkom je festivalskoj publici trebala da bude prikazana predstava „Žene u crvenom – scena u sceni“, u produkciji osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. Predstava je rađena po dramskom predlošku Davora Špišića, višestrukog dobitrnika nagrade „Marin Držić“ i režiji Damira Mađarića. Međutim, tri dana prije izvođenja na Susretima producenti iz osječkog Kazališta su otkazali predstavu s obrazloženjem da ” je Covid -19 ušao u tehnički dio njihovog ansambla i da zbog malog broja scenskih radnika“ nisu mogli izvesti predstavu na Festivalu.
Publika u Brčkom preko televizijskih ekrana i onih malo srećnika koji uđu u salu Doma kulture su bili uskraćeni da posmatraju jednu pravu „žensku predstavu“ u kojoj na kraju žensko umijeće i mogućnost racionalnog prosuđivanja razrešavaju izuzetno tešku životnu situaciju.
Tržišne zakonitosti kapitalizma su neumoljive i surove prema onima koji su imali određene relacije sa njima, i nisu odgovorili nekim pismeno utvrđenim i obavezujućim zadacima. Propadanje firmi, ostanak bez posla, istjerivanje iz stambenih objekata, vraćanje ključeva automobila i slični arsenal izuma su prirodni tok stvari koje propisuje surovo kapitalističko društvo. O humanosti i ljudskom odnosu tu ne da se malo misli, nego se uopšte i ne razmišlja. Pojedinci i male firme koji su stupili u izvjesne kooperativne odnose bukvalno se gaze i ostavljaju bez ikakvih i uslova i sredstava za život. Bilo kakav osećaj socijalne empatije prema povjeriocima i dužnicima ne postoji, nego se nemilosrdno oduzima njihova imovina.
Pri tome nosioci nezamislivih stvari iz polja zelenaštva nisu samo pojedinci, obično iz kriminalnog miljea, koji daju „pare na zajam“ uz kamatu koja višestruko nadmašuje glavnicu, nego su to i zvanične banke koje se opravdano vežu za spregu sa institucionalnim subjektima koji su potpora surovom kapitalizmu, a takvi su i neki organi sistema.
Određivanje uslova koje one same dihtiraju, a pojedinci stegnuti omčom oko vrata prihvataju sve te ugovorno postavljene zahtjeve je odnos moćnika. Želja da dobiju kredit da bi kupili stan ili započeli neki biznis je obrnuto proporcionalna suvislom promišljanju o tome koliko je opravdano uzimati crnoberzijanske kredite od banaka i kako ih vratiti. Kada se suoče sa stvarnom realnošću, koja se sastoji u potezanju i oduzimanju hipotekarnih zahtjeva onda je već kasno. Mnogi će tada izgubiti stan ili morati zatvoriti firmu ili prodati automobil za nikakvu cijenu.
I u osječkoj predstavi majka penzionisana stjuardesa i dokona kćerka, koja isključivo zavisi od njenih malih primanja, a koja sjedi kući i kojoj je smisao života da dobije čašu piva, zapale su u kandže bankarskog kreditnog zelenašenja. Uostalom, dobro je poznato da je i fenomen tzv. švajcaraca ojadio mnoge pojedince koji se dugo nisu mogli izviću iz kandži zelenaškog kapitala. Iz ljudskih resursa banke obavještavaju majku i kćerku da će morati da im oduzmu stan. Međutim, majka i kćerka neće se pepustiti talo laklo nemilosrdnim otimačima, koji posluju pod firmom banke, nego pružaju specifični otpor koji se sastoji u tome što će oteti bankarsku rukovoditeljicu, a ona je, inače, kćerka vlasnika banke.
U neljudskim vremenima i majka i kćerka se ponašaju neljudski. Po svoj prilici, kako se i u predstavi „Žene u crvenom – scena u sceni“ pokazuje, da je najbolji način istom mjerom uzvratiti onome ko ugrožava lične vitalne interese. Tada se stvara crnohumorna i trilerovska situacija u kojoj razum nadvladava interese bez obzira kakvi su i ko ih štiti.
U osječkoj predstavi se scenski snažno naglašava situacija u kojoj se pojedinci, u ovom slučaju četiri žene ponašaju humano, tolerantno i ljudski u jednoj situaciji, a to je razumijevane nevolje i razumijevanje svih surovosti koje društvo tržišnog kapitalizma prozvodi i na kojima opstaje. Dvije žene, majka Tamara i kćer Nora, su na jednoj strani, onoj direktno ugroženoj, a dvije, službenica banke Dinka i policajka Anđa, su na drugoj, onoj koja treba da štiti interese preovlađujućeg drštvenog i poslovnog poretka. U jednom trenutku se sve četiri nađu na jednoj, za razrešenje dramskog raspleta jedino dobroj strani. Onoj koja razumije i shvata nevolju i pokazuje maksimum empatije tako što zajedno pronađu za sve prihvatljivo rješenje s kojim za šest mjeseci odlažu prinudno iseljenje majke i kćerke. A do tada će, možda, biti moguće pronaći neko prihvatljivo rješenje.
Glumačke izvedbe u pojedinim momentima predstave su iznad i situacije konteksta, ali i iznad tekstualnih rješenja. Veoma moćno na scenu, sve četiri glumice, donose svoju kreaciju kojom pokazuju da osnovne ljudske vrijednosti u saosjećanju i empatiji prema ugroženima jesu vrijednosti koje ne smiju biti kruto tumačene, već se uz uzajamno razumijevanje usaglašavaju i nadograđuju. Itekako dobro sva četiri lika razumiju dimenziju problema, ali bez obzira čije interese zastupaju svi se u jednom trenutku nađu na istoj strani.
Ovu veoma razigranu predstavu na scenu su ovaplotile četiri glumice, članice ansambla osječkog HNK, i to: Anita Schimdt, Petra Bernarda Blašković, Antonija Pintarić i Ljilana Krička-Mitrović.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: hnk-osijek.hr