Jedan od najnagrađivanijih glumaca nove generacije u BiH Enes Salković u Brčko – grad teatra je stigao sa Bosanskim narodnim pozorištem Zenica, sa predstavom pripremanom u doba pandemije i posebnih epidemioloških mjera.
Kakva je predstava “32. proba”? Kako je igrati u predstavi otvorenog tipa, bez nametnutog teksta?
To je predstava koja je apsolutno naša i tu mislim na nas glumce. Najveća odgovornost, kada je u pitanju ova predstava, je na glumcima jer smo dobili apsolutnu slobodu. Rediteljka nam je postavila vrlo jednostavno pitanje, a to je šta mi želimo kao glumci, šta bismo mi to radili. I tu je bilo svega – Šekspira, Molijera, Majke Tereze … Moja deviza je bila da pokušam ljude nasmijati, da uradim nešto što će ljudi zapamtiti. Neko drugi od kolega je imao neku drugu želju. Nas šest zapravo imamo svoje voditelje, afinitete i želje, ali smo imali slobodu da radimo ono što volimo i želimo. Hvala redateljici na tome jer joj je ideja odlična. Doduše, jesmo upali u zamku sa mnoštvom ideja jer sa svime treba izaći na scenu. Drugačije je kada glumac dobije gotov tekst. Mora ga naučiti i onda ide raditi u nekoj sigurnoj zoni. U ovom slučaju sve je na glumcu, da odluči šta bi rekao publici, šta bi rekao o današnjim društvenim okolnostima. Ovo je definitivno jedan od uzbudljivijih procesa, provokativnijih svakako. Ja sam presretan jer smo uspjeli napraviti predstavu, s obzirom na koronu i cjelokupnu situaciju. Raditi u situaciji u kojoj uvijek razmišljate o tome da li je neko bolestan, vodeći računa o epidemiološkim mjerama, nije nimalo jednostavno, ali smo uspjeli nekako izgurati sve to. Napravili smo predstavu i ja itekako stojim iza nje. Uživam igrati tu predstavu kao rijetko koju. Nažalost, jedna od kolegica koja igra u predstavi nije sa nama u Brčkom, ali mi smo na početku računali i na takve situacije, tako da predstava može biti nastavljena jer će je zamijeniti neko od nas.
Dakle, u takvim situacijama neko drugi preuzima ulogu na svoj način. To znači da nijedna predstava nije ista. Kako probate? Kako izgleda proba “32. probe”?
Svaki puta drugačije, jer imamo slobodu da mijenjamo. Svi tekstovi su naši. Svi smo mi pisali svoje tekstove. Postoje neki momenti poezije koji su ubačeni, ali 99 % je naše. Sve su to naša razmišljanja, sa dosta slobode da kažemo ono što u tom trenutku smatramo da je bitno, naravno u okvirima predstave.
Za Vas kažu da ste naš najnagrađivaniji mladi glumac. Okitili ste se brojnim nagradama sa brojnih festivala, pa i ovog našeg u Brčkom. Koliki vjetar u leđa daju te nagrade?
Ja jesam dobio dosta nagrada i priznanja, ali ako ću biti do kraja iskren, jedini benefit sam imao od onih finansijskih nagrada jer sam njima riješio neke egzistencijalne probleme. Dakle, osim nagrade iz Brčkog i nagrade Sterijinog pozorja, nikakvog benefita nisam imao. Svaka vrsta afirmacije mladog glumca, iako ja nisam tako mlad glumac kako me vole nazivati, izostaje u ovoj državi. Ovo podneblje ne razumije da su umjetnost i kultura dijelovi identiteta. Kada nemate identitet, onda ne postojite. Mene je gospodin Tomislav Nikolić, tadašnji predsjednik Republike Srbije, pozvao na svečanost povodom Dana državnosti, kao dobitnika Sterijine nagrade. U Bosni i Hercegovini niko nije napisao niti jedan tekst, niko se nije osvrnuo na činjenicu da je neki Enes Salković, ko god on bio, dobitnik nagrade koja je nekad nekome nešto vrijedila i bila značajna. To je razočarenje, jedan knock out koji vas postavi na mjesto gdje zapravo jeste u ovoj zemlji. Da se razumijemo, ne mislim ja da sam bitniji i značajniji od bilo kojeg rudara, medicinske sestre ili bilo koje druge osobe koja se bavi nekim poslom, ali shvatite da su umjetnost i kultura na margini.
Kako je onda raditi u takvim uslovima?
Ja svoj posao radim maksimalno profesionalno i posvećeno, ali ne očekujem ništa. Volim svoj posao i najsretnija sam osoba na svijetu kada stanem na scenu, kada radim i igram predstavu, ali nekih velikih očekivanja nemam. Gledam na sebe kao na bilo kojeg drugog zanatliju jer gluma je zanat. Trudim se da to bude maksimalno posvećeno. Nekad je to odlično, nekad dobro, nekad malo manje dobro. Gluma je zapravo samo moj posao.
Zar nema ljubavi u tom poslu?
Ima, naravno. Da se ne bavim ovim, bio bi čovjek koji nije ispunjen. Ovo me čini potpunim, definiše me kao Enesa Salkovića, uz sve društveno-socijalno-ekonomske anomalije u kojima živimo. Ipak, ovo je zanat koji me upotpunjava i koji mi omogućava da sa svojom porodicom i prijateljima provodim kvalitetno vrijeme. Ja sam osoba koja voli da demistifikuje glumu. Ovo je posao kao i svaki drugi. Da li ga radite dobro ili loše, to vidi publika. Ne volim da pravim od glume nešto što ona nije. Glumac treba da radi najbolje što zna i može, a publika je ta koja daje konačni stav da li žele ili ne žele da dolaze na predstavu. Meni je najveća sreća i zadovoljstvo kada mi neko od publike kaže da je došao u teatar jer je gledao neku predstavu, pa ga je to ponukalo da opet posjeti pozorište.
Šta je, po Vama, teatar danas?
Ja sam mišljenja da je teatar kod nas odavno izgubio moć da mijenja neko stanje. Teatar u BiH danas mora omogućiti ljudima da se zabave, da se nasmiju i opuste. Naše društveno, političko, socijalno i ekonomsko okruženje je toliko sivo da teatar u tim okolnostima ne treba to afirmisati nego treba da bude sasvim suprotno, da relaksira. Tako razmišljam danas. Ne znam hoće li tako biti za pet ili šest godina. Dosta komuniciram i sa publikom i sa ljudima koji dolaze u teatar. Svi oni danas ne žele velike poruke i odgovore u teatru. Teatar je nekada bio jako moćan i bio je oružje kojim se moglo manipulisati. Danas ne. Danas to čine neke druge stvari. Tetar je danas, u BiH, u najpozitivnijem smislu, katarza koja će omogućiti ljudima da se zabave, opuste, relaksiraju i dođu kući s mišlju kako im je dobro bilo u teatru.
Mnogo ste radili i u inostranstvu. Možete li napraviti komparaciju između teatra kod nas i teatra u zemljama koje su ipak razvijenije od naše države?
Radio sam i u inostranstvu i to mi je veoma drago. Znate u čemu je jedina razlika? U tome što na zapadu svaka osoba, od portira do direktora pozorišta, radi svoj posao posvećeno i profesionalno i samo to radi. Kod nas to nije tako, a trebalo bi. Svako bi trebao samo da radi svoj posao kvalitetno i predano jer je to veoma bitno, pogotovo u teatru. On je kao lanac i jak je koliko i najslabija karika u lancu. S druge strane, ja imam sukobe sa nekim kolegama koji smatraju da dekorateri ili čistačice nisu naše kolege. Smatram da jesu jer svi radimo u jednoj kući. A situacija u društvu je takva da nemate pojma da li taj dekorater ili čistačica možda ima završena dva-tri fakulteta, ali ih je život natjerao da rade posao koji rade. Zato ne treba umanjivati ničiji posao, ničiji zanat. I gluma je zanat, a umjetnost postaje u momentu kad vi svoj zanat dovedete do savršenstva. A to su, da se ne zavaravamo, rijetke situacije.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković