Moto ovogodišnjeg Festivala teatra u Brčom je „Zarobljeni u prošlosti“ i sve predstave snažno koincidiraju s našim aktuelnim društvenim, socio-političkim i svakim drugim segmentom ove stvarnost koju živimo. Predstave šalju snažnu poruku da iz našeg društvenog lavirinta u koji smo, ne svojom voljom, gurnuti, zaglavljeni i zarobljeni, čini se, da izlaza nema?
Pozorišna predstava je refleks zbivanja u društvu. Ne može pozorište da mijenja svijet, no ono može da ukaže na neke probleme mnogo otvorenije, mnogo čišće, mnogo emotivnije nego što to može bilo ko drugi. Znači, u pozorišnoj predstavi možete natuknuti samo nekakav momenat, element koji je jako bitan, da date prijedlog za razmišljanje – je li to moglo tako, je li to trebalo tako ili je to moglo drugačije. To je zadatak i to je cilj pozorišta, to pozorište radi u ovom smislu. Ali, mi kad je u pitanju narod često govorimo jednu sintagmu da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ne, nije to tačno jer narod svojim glasovima odlučuje. Uzmimo veliki broj ljudi koji ne glasaju. Šta to znači?! Narod koji nije dovoljno emancipovan, narod koji nije dovoljno svjestan i koji nije dovoljno edukovan, s njim je vrlo lako manipulisati. I onda ti političari obećaju mnogo štošta u tim predizbornim kampanjama, a sve i svašta pričaju, a kad dobiju mandat ništa od toga nema. Mi, griješimo u tome što ne pravimo analizu od obećanja šta je urađeno i da to bude rezultat i da to bude odnos prema rezultatu glasanja, a ne da se slijepo povodimo za time i jednostavno dajemo im mandat, a oni opet isto- gledaju samo ko će i kako će da dobiju taj mandat na nove četiri godine i opet neće biti ništa od onih predizbornih obećanja. Tako da je narod kriv utoliko što dozvoljava da ga političari smatraju ljudima kratke pameti, jer obično ako vas neko prevari jednom, nemojte da vas i drugi put prevare. Znate kako kažu u narodu – ako vas neko jednom prevari, Bog ga ubio (iako ima i bezbožnika među nama), ako vas neko prevari i drugi put, bog ubio i tebe i njega. Znači, nemojte dozvoliti da nas neko dva puta vara s lažnim obećanjima, a pri tome debelo svoje interese izgrađuje i gradi i samo on dobija i niko više, to je ta manjina, to je vrh te piramide.
Postoje neki ljudi, bilo da su to nekakve organizacije, odnosno nekakve asocijacije koje pokušavaju da emancipuju narod u tom smislu, ali moć manipulacije je veća, pogotovo preko medija. Znamo da nemamo nezavisnih medija, svi su zavisni. Mi obično kad govorimo o nezavisnim medijima mislimo na državu. Ne. Mi imamo mnoge tajkune koji finansiraju medije, pa su sigurno zavisni od tog novca, jer neće medij koga finansira neki privatnik, bez obzira što država tu nema nikakvog upliva, govoriti protiv interesa tog privatnika i da taj tajkun neće dati novac zato što voli taj medij. Nego upravo što hoće nekakav svoj interes da ostvari. Neće Amerikanci i neke druge zemlje zato što upravo finansiraju neke medije, kao fol za medijske slobode, dati taj novac što vole medije i što vole Bosnu i Hercegovinu. Ne. Daće da bi preko tog medija promovisali neke svoje ideje i svoje namjere, tako da najveći stepen korupcije danas u toj zemlji upravo proizvode stranci i strane ambasade, jer s finasiranjem tog novca je upravo davanje za ostvarenje nekih svojih interesa i ciljeva. To je javno podmićivanje. Znači, različito lobiranje, iako se danas donose zakoni o lobiranju i ne znam šta sve još u vezi toga, a finansiranje nekih amabasada, američke one koja je najizraslija, jasno govori o tome da je to javno podmićivanje. Pa neće mi reći – američka ambasada je finansirala. Visoko sudsko i tužilačko vijeće sa nekoliko miliona dolara, ne znam tačno koliko, i sa nekoliko kompjutera, i ona je došla sa svojim saradnicima na sjednici tog Vijeća, prije mjesec-dva dana, da diriguje ko će biti tužioci, ko će biti izabran za neka kantolanlna tužilaštva prije nekih mjesec dana ili dva. Šta je to?! To je najveći oblik korupcije, to je najveći oblik podmićivanja, to je itekako zloupotreba tog položaja, jer da li su te diplomate plaćeni da to rade, a ako jesu onda je to debelo miješanje u untrašnje stvari zemlje. Onda su oni persone non grata. Ako nisu, onda je to jedan najveći oblik korupcije u ovoj zemlji, jer sve ostalo što je u zemlji: novine, mediji, nevladine organizacije, to su samo izvršioci toga, to su samo tehnička lica, to je visoka korupcija.
Mi sve to ovdje imamo prisutno i onda najlakše je na narod krivicu baciti u smislu da oni imaju vlast kakvu zaslužuju. Ne. Oni imaju vlast za kakvu se odluče, ali trebaju im mnoge okolnosti kako se oni odlučuju za tu vlast, a prije svega to su ta sredstva manipulacije i sredstva nasilja koja se vrše nad narodima, da bi oni jednostavno trebali shvatiti da postoji mnogo ljudi koji nemaju mogućnosti koristiti internet, čitati novine, niti pratiti medije, nego se prenosi glas kao prije 30-ak godina o nekome ko je dobar ili loš, ili ovakav ili onakav.
Tako da u tom smislu mislim da nije narod kriv nego da su mnogo više političari krivi što koriste svjesno tu manipulaciju. Neko će reći politika je umijeće realnoga. Jeste umijeće realnoga, ali na jedan visokomoralni i visokoodgovoran način tako da se u politici ne služi prevarama, ne da se služi manipulacijama, i da jednostavno onda ona (politika) nosi danas nekakav epitet i odnos prema njoj da bude kao prema nekoj okuženoj djelatnosti. Ne. Politika treba da je jedna visokopozicionirana oblast, kako ju je Aristotel zvao KRALJEVSKA NAUKA i onda tek ako se takav odnos ima prema njoj, onda će se imati povjerenje u politiku, i u vlast, i u organe koju ona repezentuje, a nikako se neće imati takav odnos. Mi danas imamo, kad ankete napravimo, najmanji odnos povjerenja imamo prema politici i prema političarima. Svi s ogavnošću govore o političarima. Ne može se takav odnos imati ako se voli svoja država jer se moraju uvažavati institucije. Mi ne uvažavamo institucije i onda mi ne volimo svoju državu, jer te institucije u određenom periodu razdoblja mandata, repezentuju državu.
To što svako ima opredjeljenje prema nakoj političkoj grupaciji, pa ta politička grupacija u protekle četiri godine nije na vlasti, ne znači da mi ne treba da poštujemo institucije te države. Automatski mi ne poštujemo tu državu sa time. To što ćemo mi reći da volimo svoju državu jer nosimo njenu zastavu, to je lažni patriotizam, to je patriotizam po zanimanju. Mi poštujemo svoju državu ako poštujemo njene institucije, ako uvažavamo njene institucije i ponašamo se po pravilima i zakonima koje su uspostavile te institucije.
Razumljivo je ono o čemu ovdje govorite i možda to bude tema nekih budućih predstava ovdje na Suretima u Brčkom. Kao novinar koji radi za Bilten Susreta i Radio Brčko, nikada dosad nisam imao ovako jasan osjećaj da se sve predstave ovako snažno i direktno uklapaju u moto Festivala ZAROBLJENI U PROŠLOSTI!
Jeste, jeste. Bukvalno svaka predstava ima jednu konotaciju, tu konstantu prošlosti koja pokušava da osavremeni, da modernizuje temu koju problematizira. Znači, mi nijednu od ovih osam predstava nemamo a da u njoj nema neke te značajke prošlosti, a da se u predstavi modernizuje. Znači pozorište može, dobro bi bilo da i političke vlasti to rade, pozorište može u svojoj imaginaciji i u iluziji pozorišnih slika i onoga što vidimo na sceni to da modernizuje na određeni način. I ono to pokušava. Svaka od ovih predstava u Brčkom pokušava da ukaže gdje su greške, gdje su zablude, gdje su manipulacije, a šta su izlazi i šta su rješenja. Naravno, to je vizija reditelja i umjetnika koji to stvara i oni su ograničeni samo talentom, oni nisu ograničeni ničim više. Znači reditelj, pisac, i ljudi koji stvaraju predstavu nisu ograničeni nikakvim političkim elitama, uslovljavanjem nekih političkih stranaka, nego samo veličinom svog talenta.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković