Predstava „Kozocid“ Gradskog pozorišta Podgorica, pored aktuelnosti, teksta ima i zaista uigran glumački ansambl. Da li je to jedan od razloga zašto je doživjela veliki uspjeh, pa i dobila četiri nagrade Sterijinog pozorja?
Sve što ste rekli je tako. Mi smo se mnogo obradovali ovom tekstu jer je to prije svega domaći tekst, koji se tiče svih terena naše bivše Jugoslavije. Tekst je napisala Vida Ognjenović i dala nam veliki dar jer su domaći tekstovi rijetkost, a upravo se na domaćim tekstovima gradi pozorište. Ja ovo zovem čuvarima pozorišta. U svim lutanjima, traženjima tekstova koji su moderni negdje drugo, mi se stidimo naših priča. Mislimo da su tuđe priče značajnije od ovih naših, sa naših terena. Ovo je priča o nama i ljudi to prepoznaju, zavoljeli su je bez mnogo reklame. Predstava nosi finu duhovitost i posebnu značajnost. Kada god dođe u Crnu Goru Vida Ognjenović nam pokloni dobar tekst, donese i sebe jer ona je sama po sebi institucija. Bilo smo sretni radeći ovu predstavu i to se vidi i na predstavi. Mnogo je ljudi na sceni, teško je sve organizovati ali Vida je to sve znala dobro uraditi, znala je šta hoće a i nama je bilo mnogo lakše kada znamo šta radimo. Naša radost zbog tog projekta se vidi i na samoj predstavi.
Kažete da publika dobro reaguje i prihvata predstavu. Da li je to djelimično i zbog toga što je tema političke beskrupulozne ambicije prisutna i danas na ovim prostorima?
U ovom tekstu nema politike, ali postoji ta odluka koju je politika napravila i nanijela veliku štetu narodu koji živi od koza, od domaćih životinja. Tako je uvijek bilo. Mi smo uvijek preko radija saznavali šta će da bude, pa i te pogrešne odluke. Politika naravno svugdje odlučuje ali nigdje toliko kao na ovim terenima. I politička elita je velika šteta za narod na ovim prostorima.
Koliko je danas na ovim prostorima prisutan problem da se nezadovoljstvo, neprihvatanje nekih situacija i odluka i unutrašnje čovjekovo neslaganje preseli u javnu sferu?
Mislim da je opšta kultura mnogo važna za sve, bez obzira kojom djelatnošću se neko bavi. Ona nam svima treba, bilo da smo političari, mesari, građevinci… Naši političari, na primjer, nemaju opštu kulturu a bez nje ne mogu voditi narod i biti humaniji ljudi. Ako ne znamo na koje mjesto smjestiti kulturu ili sport, onda nije ni čudo što nam se dešava sve ovo s čime se suočavamo.
U kojoj mjeri Vaš lik u predstavi uspijeva prenijeti očaj i nepomirljivi stav s nepopularnom odlukom koja je okosnica predstave?
Moja uloga ima nekoliko epizodica, ali svaka od njih je značajna i predstavlja neku kariku, jedan dio tog naroda koji je na mukama zbog političkih odluka o smicanju koza. Moj lik se bori i nada se da će ostati bar bijele koze a Vida Ognjenović je dosta vješto uplela moj lik kroz čitav komad, tako da je i on pomalo duhovit. U predstavi nema glavnih uloga, glavna uloga je kompletan narod. Svako na svoj način to preživljava i doživljava. Život na sceni je živ i duhovit, što je najvažnije. Ono što mi i nosimo u najtežim trenucima su neke duhovite stvari i duhovite reakcije na to što nam se dešava.
Kad već spominjete duhovitost, smatrate li da publika bolje prihvata predstave kada je u njima prisutna ta duhovitost, kada ima priliku da se nasmije bar i nekim lošim stvarima?
Publika to želi i to je nešto što je najvažnije u svemu, pa i u najvećim mukama. Mi smo takvi po prirodi, doživljavamo i reagujemo tako. Ovdje se ne pravi konstrukcija da bude komedija zbog komedije. Ljudi izuzetno ozbiljno proživljavaju to što im se dešava, ali je kroz dijaloge i sukobe sve to duhovito za publiku koja gleda.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković
