Pred brčanskom publikom u okviru 36. Susreta kazališta/pozorišta Brčko Distrikta BiH, u 19:30 odigrala se predstava Gradskog dramskog kazališta “Gavella”, Zagreb “Kiklop” pisca Ranka Marinkovića i režiji Saše Anočića. Kazališna predstava po romanu koji se smatra najvećim romanom s ovih prostora uz bok Andriću, Krleži, Crnjanskom, Selimoviću ili čak i povrh nekih od njih. Marinković je poznat po tome da duboko prodire u svoje likove, da nema površnih likova, sklon gomilanju, njegov tekst je nabijen emocijama, vrvi, u radnji njegovih proza i drama nema stanki, pokret na pokret, kretnja u kretnji, eksplozije emocija.
„Kiklop“, kamen temeljac postmodernih romana na ovim prostorima. Komplicirani omaž boemskom kaosu predratnog razdoblja, padu društva u ralje rata, uvjerljivo predočuje neurotičnu anksioznost društva čija je glavna preokupacija strah i izmišljanje načina na koje ga možemo zaboraviti. Stroj straha.
Takav tekst prenijeti na scenu, oživjeti ga, podvig je bez presedana. Taj podvig ostvarili su kazalištarci iz Zagreba. Ucrtali se u naša pamćenja, obilježili ove Susrete. Zadržati nečiju pozornost puna tri sata, a zna se da dobar profesor u učionici pozornost učenika zadrži jedva 15 minuta, govori samo za sebe.
Radnja ‘Kiklopa’ smještena je u zagrebački boemski milje uoči rata, od jeseni 1940. do proljeća 1941., u tjeskobnu atmosferu iščekivanja, ispunjenu strahom, otuđenjem i rasapom etičkih vrijednosti. U tom se dezorijentiranom društvu odvija egzistencijalna drama glavnog lika, Melkiora Tresića, anksioznog intelektualca razapetog strahom od novačenja s jedne i vlastitim neispoljenim žudnjama s druge strane. Zajedno sa svojim prijateljima Ugom, Fernandom i Maestrom, Melkior se uglavnom kreće po kavanama i potuca po ulicama. Kao i svi, i on je zaljubljen u ženu kojoj nadijeva ime Viviana ali ta ljubav, u skladu s njegovom nesigurnom prirodom, nikada ne biva realizirana.
Priča je puna grotesknih i ekscentričnih prizora koji naglo mijenjaju predznak, ozbiljno se u trenu preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. Svojstvenih Marinkovećevskih naplava sa svih strana.
U takvom miljeu obrata, skandala, snažnih manifestacija tjelesnosti, pa i erotske raspojasanosti, u atmosferi natopljenoj osjećajem neizvjesnosti i straha od smrti, kreće se Melkior, čija melankolična pojava dodatno naglašava patologiju društva koje postupno upada u kaos rata.
Kroz životni put – životnu putanju, usporenu, jedva kretljivu, dosadno uhodanu, određenu i šabloniziranu… Melkiora Tresića, kazališnog kritičara, intelektualca sterilnog duha i tijela koji svoju putenost i strasti (ne) zna izraziti samo manijakalnim racionaliziranjem svega oko sebe, gledatelja se prenosi u svijet Drugog svjetskog rata. Kada se u Zagrebu još nije zaratilo, ali se miris krvi i baruta osjećao u zraku nošen vjetrom. Nakon Krležini pogleda na rat, jedno prijelomno vrijeme, gledamo tome slično iz kuta drugoga našega književnoga velikana šjor Ranka.
Najočekivanija i najnajavljivanija premijera ove godine – „Kiklop“ u ”Gavelli”, proslavljenog redatelja „Kauboja“ Saše Anočića, izazvala je pomutnju među kazališnim poklonicima.
Pozitivna energija, sklad cijeloga ”Gavellina” ansambla širi se zrakom, obuzima gledatelja i tjera ga suočiti se s istim fobijama koje i sami likovi proživljavaju. Strah je česta pojava u Marinkovićevim prozama. Strah i od samog straha.
Ogoljena scenografija, no vrlo efektna upotreba rekvizita, bogati, povijesno vjerodostojni kostimi i sjajna gluma čine „Kiklopa“ predstavom vrijednom gledanja. Rijetko se viđa nastup u kojem više, mnogo više od uobičajenoga, ustaljenoga broja glumaca, preko dvadeset glumaca koji dišu kao jedan, potpora su i podrška jedni drugima i istovremeno tumače potpuno drugačije osobnosti.
Zanimljiva je i raspodjela rola. Tako Dijanu Vidušin nismo navikli gledati u ulogama fatalnih žena, a kamoli još k tome i glupih, no zapanjila je svojom pojavom, držanjem i promjenom glasa. Kao u kabareu, ili nekome od onih crnobijelih američkih filmova. Tesla je rekao da će naše vrijeme biti kraj vremena i da će u tom vremenu vladati žene, ako se i u toj promjeni vremena budu spaljivale knjige prvi na lomači mogao bi biti i zbog ove predstave, baš ovaj Marinkovićev roman.
Franjo Dijak, u glavnoj ulozi Melkiora, svojom pojavom savršeno pristaje tom liku. Neisticajan, usporen, krhak, mršavo tijelo s izražajnim svijetlim očima koje bezuspješno traži slamku spasa od vlastitog života. Nije to onaj lik koji smo gledali u filmu, životniji je, bliži nama, prihvatljiviji ovom vremenu. Namjerno se izgladnjuje kako ne bi bio unovačen u vojsku, potajno zaljubljen, potpuno nespreman izraziti svoje osjećaje, sterilan čak i u erotskim trenucima s ljubavnicom…
Melkior je simbol društva suočenog s Drugim svjetskim ratom. Velikim Kiklopom koji proždire sve pred sobom. Neman. Pred kojim, pred kojom, je jedini spas slijeđenje instinkta i napuštanje intelekta. Prizori vojničke bolnice i ratišta prikazuju nam sudbine razorene svjetskim događajima, krahove ljudske duše koji nas veličanstvenošću glumačke izvedbe moraju osvojiti. I osvajaju.
Lik Uga, kojeg je davno u filmu Antuna Vrdoljaka tumačio Rade Šerbedžija, veliki Rade, ovoga je puta utjelovio Živko Anočić i ponudio više od imitacije Šerbedžije, što je iznimno pohvalno. Volim kad se osobnost, osobno, svoje ja, svoja kreacija, osoban pristup dade liku.
Još o predstavi: Smijene banalnog i tragičnog, patetičnog i monotonog, stapaju se u kolaž svijeta koji neodoljivo podsjeća na scene filma „Cabaret“ Boba Fossa. Među najšarmantnijima su svakako scene krčmi. Ples, pjesma i raspad morala – sve ukomponirano u dinamične prizore u kojima se unatoč broju glumaca karakteri ne gube, već još jače ističu. Ističu književnu moč maga riječi, književnog Kiklopa – Marinkovića. Stroja za dijaloge. Vrcatelje riječi.
Dražen Kühn u ulozi Maestra ostvario je jednu od svojih najdirljivijih izvedbi uopće. Ostavlja bez riječi. I traži riječi za iskazati divljenje.
U ovoj predstavi kao u ravničarskoj rijeci – sve teče. Vrijeme je Rijeka. Prijelazi su prirodni, stapaju se jedan u drugi te objektivno predugačka 3 i pol sata trajanja, mora se priznati, brzo proteknu. Dobro odijeljene scene te brza izmijena replika, prizora i situacija garantiraju zadržavanje pažnje gledatelja. Pa i ta unošenje i iznošenja… draž su za sebe.
Zaključit ću sljedečim: Pamitit će se po dobrom ovaj Kazališno/Pozorišni Susret u Brčkom, po vrhunskim predstavama i po “Kiklopu”, priči za sebe.
Piše: Nikola Šimić Tonin
Foto: Dejan Đurković