Jako puno je događanja koji se otkrivaju poslije tranzicijskih vratolomija koji su u južnoslovenskom društvu, tamo negdje početkom 90-ih godina, očekivani kao spasonosni. Smatralo se samo da se okonča ta toliko rabljena riječ i pojam, i građani pomenutog ambijenta će progledati. Ništa drugo ne treba uraditi nego samo sprovesti proces za koji je malo ko znao što znači u svom etimološkom poimanju, i eto boljeg života. Od manipulatora koji su se ugradili u taj proces stalno se govorilo o tome da treba napraviti preobražaj onog bivšeg sistema u neki novi, i sve će procvjetati.
Poslije tri decenije „realizacije“ tog neuspješnog projekta većina građana južnoslovenskog Regiona uvidjela je da su upravo oni najveći gubitnici tog pogubnog procesa koji je u svojoj suštini neokolonijalni. Ali, za bilo kakve popravke ili ispravke je kasno, jer je uništena i urušena osnova na kojoj počiva svako zdravo društvo. Sva posttranzicijska dešavanja se bave tretiranjem nusprodukata tranzicijskog procesa. A njih je nebrojano mnogo. I obično posttranzicijska dešavanja koja se bave takvim opservacijama su realna i stvarna, za razliku od onih tranzicijskih koja su, pokazalo se, bila imaginarna i najobičlnija fikcija.
U predstavi zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta „Pink Moon“ koja je u svom podnaslovu definisana kao „posdramska rock opera“ likovi su kreirali svoje role na realan, može se reći dokumentaristički način kako bi napravili otklon u radnji od apokaliptičnog tranzicijskog vremena. Pri tome muzikom kroz pozorište se i nabolje može izraziti priča koja je zajednička i poznata svima koji su stradalnici preobražajnog procesa. A s druge strane muzika, a pogotovo rock ‘n roll, su predstavljali uvijek jednu vrstu otpora i bunta prema nečemu što pogađa, steže i tišti najširi sloj građanstva.
Glumački ansambl zeničkog BNP-a je, pod rediteljskim vođstvom Saše Peševskog, kreirao likove dokumentaristički u vremenu posttranzicije, a fikcija koju takođe prikazuju i pokazuju je simbol nekog drugog vremena, onog pogubnog tranzicijskog. Muzika je u komadu poveznica dva razdoblja koje tretira dramska radnja. I muzičke dionice koje povezuju imaginaciju i realnost na najbolji način na jednoj strani oslikavaju jedno vrijeme, ono prošlo, a na drugoj ono savremeno. Kopča u liku muzike je tu da omogući doživljavaocima teatra da se na trenutak zamisle nad događajima u tranzicijskoj eri, a ako ne mogu percipirati na pravi način taj prostor prevare i manipulacije onda ih muzička dionica upozorava da dobro obrate pažnju na drugi dio koji je mnogo više skopčan sa njihovim životima i egzistencijom u sadašnjim i budućim okolnostima.
Posebnu pažnju zavređuje dramski tekst koji je napisao mladi spisatelj Davor Bevanda, o koji je dramska zbivanja u dva paralelna svijeta i vremena postavio na vrlo zanimljiv, intenzivan i oplemenjujući način sa više ili kroz više slojeva. Riječ je o antiutopijskoj dramskoj priči koja može na prvi pogled izgledati pomalo nadrealno. Ali, na drugoj strani se kroz dokumentarističke dionice pruža mogućnost suprostavljanja nečemu što prijeti da uruši pojedinca i društvo. Na jednoj strani tu je priča o raspadu porodice kao posljedice tranzicijskih gubitništava. I upravo na taj srednji sloj u društvu su te preporodne vratolomije djelovale rezantno. Ali, na drugoj strani generacija koja je uvidjela uzaludnost napora svojih roditelja da se suprostave takvom pogubnom djelovanju, mnogo aktivnije i agresivnije se nastoji izvući iz kandži sistema koji hoće i njih da pretvori u gubitnike. A za početak ništa lakše i prihvatljivije za mlade ljude nije nego taj otpor iskazati kroz muziku i njenu dinamiku. Ako se tome pridoda intima sobe porodične nastambe u kojoj samo za jednu večer četvoro mladih ljudi pokušava da oslobodi sebe grijeha gubitnika svojih daljih života i egzistencije doživljaj kolektivne katarze koja će dovesti do pročišćenja od svih nepravdi i nametnutog zla je reala i moguć. U Muhinom stanu nastajanjem libreta za rock operu počinju da se stvaraju i razvijaju životni momenti sa radnjama oko pisanja opere.
Zenička predstava je pozorišni komad mlade generacije koji im daje snagu da istraju u svojim naumima i pokažu bunt kroz muziku prema svemu onome što ih tišti.
U ovoj nesvakidašnjoj predstavi stvaranje idealnog junaka, buntovnika i borca protiv svih nusprodukata tranzicijskog doba je u glavi protagonista. Oni znaju kakav je obim i kakve karakteristike treba da posjeduje. On nije nikakva fikcija. Taj ili ti idealni junaci su oni koji vrište i koji muziciraju u tehno ritmu. Samim tim oni rade nešto hrabro i odvažno. A kakvi su oni stvarno, najbolje se vidjelo na XXXVI Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom u predstavi „Pink Moon“ zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković