Na jednim od prethodnih brčanskih Susreta publika je već imala priliku gledati režiju mladog sarajevskog reditelja Saše Peševskog. Nakon izuzetno uspješne predstave „Mirna Bosna“ (Kamerni teatar 55), Peševski je opet režirao po tekstu savremenog bh. autora, a radi se o tekstu „Pink Moon“, mladog dramatičara Darija Bevande.
Radi se o zanimljivom, duhovitom i inteligentno napisanom dramskom tekstu od kojega je Peševski uspio napraviti upravo takvu predstavu. Čini se da se iz nepretencioznog pristupa materijalu i samom procesu stvaranja predstave, dobilo ono najbolje što se moglo dobiti pa je zaista lijepo vidjeti ovu mladu glumačku podjelu da s ovakvom energijom iznosi jednu, za naše uslove, neuobičajenu dramsku priču. Dobro, možda nam priča nije nepoznata, ali autoironijski otklon koji je prisutan na više nivoa zapravo prevazilazi ono što je priča o izgubljenoj generaciji i ljudima koji žive u iluzijama.
Podjelu predstave čine dva glumca Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (Zlatan Školjić i Adis Mehanović) i dvoje gostujućih glumaca (Dina Mušanović i Benjamin Bajramović) koji imaju vrlo dobru zajedničku energiju na sceni, njihove su glumačke kreacije po svojim pojavnostima upadljivo različite, one djeluju izuzetno autonomno pa bi se moglo reći da bi se takvim uspostavile i da drugih likova oko njih nema, no oni baš zato, što jesu takvi kakvi jesu, stvaraju jedan bogat kolaž, jednu slojevitu cjelinu koja nudi mnogostruka značenja i otvara različite mogućnosti tumačenja onoga što je svijet koji se donosi ovom predstavom i onoga što bi njegov odnos sa stvarnošću mogao biti. Odluka reditelja da na ovaj način na sceni pročita Bevandin tekst za rezultat ima šarenu, dinamičnu i životnu predstavu koja odlično funkcionira na svakom planu.
„Pink Moon“ je predstava koja potvrđuje da se bosanskohercegovačka pozorišta trebaju okrenuti domaćim autorima, a naročito svoja vrata trebaju otvarati mladim piscima, mladim dramatičarima, kako bismo u dogledno vrijeme mogli očekivati dramsku književnost i pozorišne predstave koje sobom nose jedan specifičan momenat prepoznavanja našeg društva, svakodnevnice u onome što su umjetnička djela, uz, prirodno, sve ono dobro (poput smisla, recimo) što umjetnost može ponuditi životu kojem počesto mnogo toga nedostaje.
Piše: Kemal Bašić
Foto: Dejan Đurković