Razgovor sa Vladimirom Đorđevićem, umjetničkim direktorom Narodnog pozorišta RS Banja Luka

Najveće zasluge za nastanak vašeg pozorišta pripadaju banu Vrbaske banovine Svetislavu Milosavljeviću. Svečana premijera održana je 18. oktobra 1930. godine  a na repertoaru su bili Nušićev “Hadži Loja”, “Hej Slaveni” Riste Odavića i Švabićev “Povratak”. Baštinite dugu tradiciju i dobar kvalitet. Kakvo je danas stanje u Narodnom pozorištu Republike Srpske?

Trenutno je zadovoljavajuće. Idemo na dosta festivala, dosta gostovanja. Bili smo na mnogo turneja po regionu i inostranstvu. Radili smo čak i neke predstave koje nisu imale teksta nego samo pokret što je bilo nešto novo u odnosu na dosadašnji rad Narodnog pozorišta. S tom predstavom “Časovi u kojima nismo znali ništa jedni o drugima” koju je napisao Peter Handke, a režirao Mladen Materić smo putovali u Tuluz i doživjeli veliki uspjeh. Igrali smo uspješno i u ogromnom pozorištu u predgrađu Pariza Senar. Svestran smo teatar, imamo predstave i domaćih i stranih autora. Prethodnih nekoliko godina smo bili i na Sterijinom pozorištu i osvajali nagrade za scenografiju i glumu. Prethodnih pet ili šest godina su nam bile plodne.

Večeras ste u Brčkom igrali predstavu”Naši dani”. Ona je nemoralu dala oblik, ime i prezime. Izvukla ga je na svjetlo pozornice i  ogolila. Koliko ovog pozorišta o kome priča vaša predstava u stvarnosti ima u vašem pozorištu?

Interesantno je da je pisac ovoga teksta Željko Stjepanović, inače prvak našeg pozorišta,  bio i direktor i umjetnički direktor. Vjerovatno je implementirao dosta tih situacija koje su vezane za pozorište u ovaj tekst. Inače je taj tekst nastao kao scenario za seriju. Pokušavali smo da nađemo sredstva kako bismo snimili pilot za seriju ali bezuspješno jer nismo naišli na pozitivan odjek kod  investitora i vladajućih struktura. Tada je Željko odlučio da neće dozvoliti da tekst propadne pa je od njega napravio pozorišni tekst koji odlično korespondira sa publikom. Ekipa koja igra u predstavi nije očekivala da će imati takav odjek. I dalje imamo punu salu a nije uobičajeno za naš teatar da odmah na početku predstava bude tako dobro zapažena.

Spomenuli ste da nema velike podrške vlasti kada su u pitanju kultura i  pozorište. Da li se simbol te podrške ogleda i u veličini papirića na kome je u večerašnjoj predstavi bila ispisana tema za kupljeni doktorski rad kojim je direktor pozorišta želio sebi osigurati diplomu? Da li je veličina te ceduljice mjerilo brige vlasti o kulturi i pozorištu?

Njihov odnos je nažalost malo zapostavljajući što se tiče kulture. Ustvari, mislim da oni nemaju dovoljno izrađen sistem savjetnika. To je najveći problem. O tome se i u ovoj predstavi govori na jedan komičan način. Ministar nema vremena da sve obilazi jer osim kulture u nadležnosti ima i obrazovanje gdje su veći problemi. Zato mu trebaju kompetentni savjetnici. Nas glumaca, što se tiče pozorišta,  inače ima jako malo. Nama nema ko da se bavi osim da se nađe neko ko je privržen teatru, da voli da gleda predstave a da je i u vladajućoj strukturi, neki savjetnik ili da je u nekom sekretarijatu za kulturu. Uglavnom, neko ko im može sugerisati i ukazivati na probleme. A imamo dosta tehničkih problema koji nam znaju zagorčati život na sceni. Trenutno su nam četiri dekoratera bolesna i na bolovanju su. Tako da i ovdje radimo sa dva dekoratera a doveli smo i ljude iz pozorišta koji nemaju veze s tim poslom da nam pomognu oko scene. Nađemo se u jako teškim situacijama. Nadam se da će doći neki bolji dani i da će to proći.

Kad ste već spomenuli manjak ljudi na različitim pozicijama u pozorištu moram primijetiti da ste i Vi kao umjetnički direktor večeras bili na sceni. Da li je to ljubav ili nužda?

Ja sam po vokaciji glumac a ovo je situacija koje sam se prihvatio silom prilika. Osjećao sam potrebu da pomognem. Kolega Aleksandar Stojković, također glumac, bio je na mjestu umjetničkog direktora četiri godine i napravio  određene rezultate. Osjetio sam da treba da ga naslijedim i da pokušam da neke svoje ideje implementiram u rad pozorišta. Također sam osjetio i dužnost prema kući u kojoj radim jer jako volim pozorište, ono me prihvatilo. Prije nekoliko godina sam prešao sa Akademije u pozorište i ono mi je pružilo šansu. Želio sam da se odužim kući koju poštujem, volim i zbog koje hoću da ostvarim veće rezultate. Imam u planu da radimo i klasične pisce poput Šekspira i Dostojevskog. To je moj cilj i ima namjeru da ga ostvarim.

Razgovarala: Alma Kajević

Foto: Dejan Đurković