Razgovor sa glumcem Ivom Gregurevićem

U okviru pratećeg programa Susreta pozorišta sinoć je u foajeu Doma kulture predstavljena biografija pozorišnog, filmskog i televizijskog glumca, ovogodišnjeg člana stručnog žirija Sureta pozorišta, Ive Gregurevića. Ovaj, po mjestu rođenja i bosanskohercegovački glumac, iza sebe ima 90 filmova, 19 televizijskih serija i oko 30 pozorišnih predstava. Publikacija o njegovom životu i radu pod nazivom „Uloge i trajanje“, koju je prisutnima predstavio prof. dr Srđan Vukadinović, toliko je bila obimna, da je i sam glumac rekao da se pojedinih angažmana više ni ne sjeća. On ipak kaže, da je sve to moglo i bolje.

Iza Vas je dugogodišnji, višedecenijski rad i na filmu i na televiziju i u teatru, ali ste rekli da postoji vrlo malo uloga kojima ste zadovoljni. Zašto?

Ja to promatram prema svjetskim glumcima i oni bi na pet prstiju jedne ruke nabrojali pet svojih uloga, tako i ja. Ostale su osrednje ili su loše.

Da li je uloga Čaruge sa kojom Vas ljudi identifikuju među tih pet?

Pa ne bih to izdvajao posebno, ali hajde reći ćemo da iza sebe imam nekoliko uloga sa kojima sam baš zadovoljan. Možda će ona najbolja tek doći. Ovaj sljedeći film što ću raditi sa Ivanom Goranom Vitezom je možda baš taj.

Od 1977. Vi ste prisutni na velikom platnu. Kako gledate uopšte na taj rad na filmu?

To mi je posao ili hobi. Prije bih možda rekao hobi nego posao. Jednostavno od toga živim, to je tako.

To je ipak ostvarenje Vašeg sna o kojem ste sanjali kao mali dječak iz Donje Mahale?

Pa da, nas sedmorica drugara smo gledali filmove u Orašju, pa dijelili uloge iz tog filma, dodavali riječi, bili smo scenaristi, to je nekada trajalo i preko četiri sata i tako je to krenulo dok se nisam počeo profesionalno baviti sa tim.

Koliko je teatar važan za glumca?

Jako je važan, u teatru se mora igrati. Imate filmskih glumaca koji nikada nisu radili u teatru, ali mislim da teatar nosi drugo uzbuđenje. Kad si pred publikom, ako je dobra predstava, onda je gotovo, onda uživaš u svakom aplauzu, u svemu, a kad je loša predstava, čekaš da samo kažu posljednju riječ, da se spusti zavjesa i da ideš kući.

Da li Vam je sud publike najbitniji?

Pa naravno, bitni su mi i kritičari, ali sud publike je apsolutno najbolji i najtačniji.

Pomažete li mladim glumcima da se afirmišu?

Da, pomažem im, spremam ih za prijemni ili na snimanju filma, ako vidim da  je glumac malo ukočen, ja sa njim sjednem i razgovaram.

Od 1995. u Orašju organizujete Dane hrvatskog filma. Je li to način da umjetnik vrati dug svom zavičaju?

Pa ja sam to slučajno napravio, na godinu će biti 24 godine kako se to održava. Nikada nisam razmišljao o dugu, ali eto ako jeste, neka bude, to je isto lijepo.

Evo već drugu put ste u žiriju Susreta pozorišta u Brčkom, kako ocjenjujete ovaj festival, ali i samu selekciju predstava?

Pa trebalo bi puno više predstava da bude ovdje, ali to bi onda vjerovatno trajalo šest mjeseci. Ovo malo što se odabere su oko šezdeset odsto odlične predstave, a četrdeset odsto su srednje predstave.

Piše: Dejana Krstić

Foto: Dejan Đurković