Treća drama Mate Matišića „Ničiji sin“, iz njegove „posmrtne trilogije“ (tu su još i „Sinovi umiru prvi“ i „Žena bez tijela“) je izuzetno važna priča kojoj se posvećuje malo pažnje. Storije u kojima pojedinci iznose svoju ispovijest o negativnostima „svojih“ su još uvijek tabu tema koja nije za prikazivanje. I ovu Matišićevu predstavu je, prije nego što je Beogradsko dramsko pozorište uvrstilo na svoj repertoar, predhodno odbilo da postavi na scenu nekoliko beogradskih pozorišta (Atelje 212 i Zvezdara teatar), iako je bilo sve dogovoreno i dovedeno do glumačke podjele. Još, uvijek teme koje se na „fajterski“ način obračunavaju sa sopstvenim nedostatnostima su „osjetljive i nije vrijeme za njih“.
Na južnoslovenskom prostoru se jako puno govori o jednoj iracionalnoj kategoriji kao što je pomirenje. Navodno to je ključ rješenja svih traumatičnosti koje se javljaju u ovom arealu poslije 90-ih godina XX vijeka. Međutim, do prevazilaženja netrpeljivosti između pojedinih grupacija i ambijenata može doći jedino ukoliko svi počnu kritički da preispituju svoju odgovornost u razarajućim dogadjanima po čovjeka i društvo. Tek kada se sopstvene negativnosti u svojoj sredini raščiste i o njima postigne konsenzus moguće je šire na čitavom južnoslovenskom prostoru ići na, ne pomirenje, nego utvrđivanje odgovornosti svih za pomenutu situaciju.
Kroz priču o Ivanu (Vladan Milić), ratnom veteranu i njegov doživljaj domovinskog rata provlači se jedan drugi mnogo dublji sloj. Bez obzira što se kroz dramsku radnju potenciraju i naglašavaju hrvatsko – srpski odnosi, ovo je mnogo dublja priča o dusfunkcionalnosti jedne porodice. Upravo ta tajna otkrivanja istine koja je južnoslovenskom prostoru itekako potrebna počinje od osnovne ćelije društva. Svi članovi porodice koliko se god činilo da su oni dobri ili zločesti su žrtve sistema.
Sve strahote sukoba iz 90-ih godina XX vijeka se prelamaju kroz porodicu, pa se više i ne zna ko je čiji sin. Po svoj prilici da su većina „ničiji sinovi“ prepušteni sami sebi i traumama koje ih i tim, ali i drugim povodima očekuju. Porodična laž kojoj na kraju svi pribjegavaju je izgleda kao uslov daljeg opstanka i egzistiranja.
Zaobljeni u kandžana neumoljivih sistemskih „igranki“ u kojima moraju biti licemjerni i prevrtljivi, svi likovi u Matišićevoj trilogiji završavaju samoubistvom, pa i „ničiji sin“ Ivan. To je poveznica, po svoj prilici, svih stanja u kojima oni koji su žrtve ne vide izlaza. Zbog toga i stopa suicida postaje iz godine u godinu sve veća.
Glumački ansambl Beogradskog dramskog pozorišta u predstavi „Ničiji sin“, a u režiji Marka Misirače, je veoma napeto i smjelo donio priču o borbi za elementarno dostojanstvo bilo koga, a ne samo ratnih veterana koji su uvidjeli uzaludnost svoga stradanja. Licemjerje i laž ljudi su pokazani u skoro dva sata trajanja ovog komada. Ali, to su stvari koje su vrlo važne za pokušaj uspostave stabilnijih odnosa u porodici i društvu, u čemu pozorište može pomoći.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković