Reditelja predstave Marka Misiraču i autora teksta Matu Matišića ne gledamo prvi put na Susretima, ali smo sinoć gledali najzrelijeg Misiraču i, vjerovatno, najboljeg Matišića.
Već u prvih nekoliko scena saznajemo tajnu jedne zagrebačke porodice. Otac porodice, Izidor i njegova supruga (Danica Ristovski) žive sa sinom Ivanom (Vladan Milić), umirovljenikom i ratnim vojnim invalidom, koji iz propalog braka sa Tonkom (Milena Predić) ima sina Josipa. Ova, već u prvoj sceni difunkcionalna obitelj, dobija iznenadnog gosta Simu (Aleksandar Alač). Simo donosi, mehanički, nekoliko informacija o prošlosti oca i majke obitelji, koji se najdirektnije tiču i Ivana. Saznanje da Izidor nije bio (samo) politički zatvorenik već i cinkaroš prethodi saznanju da Ana nije samo Izidorova supruga već i Simina ljubavnica u jednom periodu svog života. Ta novonastala situacija drastično mijenja (i preostale) odnose među likovima i čitava priča postaje jedna vrsta kriminallističke priče u kojih svi istražuju i svi su predmetom istrage. Istražuje se Izidorova proplost kao političkog zatvorenika, Anina uloga kao supruge i posebno, kao majke, Ivan istražuje svoje porijeklo. Sa rezultatima istrage svi se nose različito. Udruženost u zločinu, Siminom ubistvu i prikrivanju ubistva, samo izvana okupi porodicu, kojoj je Simina smrt zaista prekinula njihov svaki stvarni odnos i eventualnu povezanost. Suočenost sa saznanjem da su njihovi životi i odnosi bili zasnovani na laži ovu porodicu dovodi do njenog konačnog raspada.
Unutrašnja opravdanost djelovanja svih likova ovaj komad čini i univerzalnim. Suočenost likova sa izborima u kojima ne postoji ispravan već samo manje pogrešan izbor u različitim periodima njihovih života, čini ih ljudima koje možemo razumjeti. Cinkaririti prijatelje ili izgubiti sina. Biti ljubavnica zatvorskom čuvaru ili postati udovica.
Činjenica da je Misirača odlučio igrati Ničijeg sina na originalnom, hrvatskom, jeziku posebno je značajna za ovu predstavu. Značajna jer podscrtava da je ova ovakva priča univerzalna. Značajna jer je podsjetila srbijansko društvo da joj hrvatski jezik nije strani. Značajna i jer nam nudi ogledalo (a ogledala na rikvandu su i dominantni dio scenografije) da se kao društva u njemu vidimo.
Dobra glumačka ekipa, predvođena Miodragom Krivokapićem, ovaj veoma kompleksan komad veoma je uspješno iznijela, što se moglo osjetiti i po reakcijama publike.Naizgled male uloge dobro su odigrali i Lako Nikolić kao Inspektor, Jovan Jelisavčić i Andrej Pipović kao pacijenti. Kostimi su jednostavni, u skladu sa epohom u kojoj se radnja predstave događa, scenografija nepretenciozna i jednostavna, što glumačku igru gura u prvi plan, i dobro je što je tako. A kraj nas, matišićevski, podsjeća da će nam se sve to ponoviti.
Piše: Elvis Kljajić
Foto: Dejan Đurković