Kćerka hrvatskih glumaca Borisa Svrtana i Nine Erak-Svrtan, mlada nada hrvatskog glumišta Petra Svrtan, iako ima 23 godine, izuzetno je zrelo iznijela ulogu majke i supruge u predstavi Borisa Jelčića. Na sceni se ovaj put pojavljuje sa svojom majkom Ninom Erak-Svrtan, a za svoju ulogu kaže da je za nju, kao mladu glumicu, to jedno neprocjenjivo iskustvo.
Vi imate dva veoma važna momenta u predstavi, jedan je taj kada se u Vama budi uspavani nacionalizam, a druga je kada na kraju predstave govorite o nemogućnosti teatra da doprinese nekim promjenama. Koliko je Vama kao glumici “legla” ova uloga?
Svaki lik u predstavi, a posebno moj, boluje od neke vrste egzistencijalne krize, neke nemoći, kao da se okrećemo kao hrčak u onom točku, jednostavno ne možemo izaći iz te neke svakodnevnice koja nas guši, iz braka koji me guši, iz odnosa sa sinom koji me guši. Moja stvarnost me pritiska i zaista onda na kraju u tom nekom završnom monologu kao neka privatna osoba, kao ja, izlazim i govorim kako mene to muči, dakle tu se igramo sa tim metateatrom, prelaskom lika u privatni lik, tako da je to za glumca dosta zahtjevno. Glumac se voli sakriti iza uloge, oblikovati neki lik, a zatim stati iza toga, braniti njegove poglede, a ovdje kao da se mi sa svojom privatnom osobom uključujemo u taj problem i sve one koji nas okružuju u o kojima govorimo.
Kod Bobe Jelčića je posebno karakteristično to specifično korištenje pokreta tijela koje se kod Vas posebno vidi.
Tako je, pa to je jedna živost u tijelu, jedan nemir. Njegove su predstave uopšteno ogledalo nekog nemira, stalne ustreptalosti koja vlada, unutrašnji život se manifestuje na nekom vanjskom obliku, tako da svi ti demoni onda izlaze van kroz pokrete, kroz tijelo, što dodatno oslobađa glumce i stavlja u neke zanimljive i čak apstraktne pozicije i odnose. Rad sa Bobom Jelčićem je uvijek inspirativan i kako radimo ovu predstavu, ona uvijek dobija neke nove momente, tako da je svaki put svježe, tako da je za glumca to jedno neprocjenjivo iskustvo.
Na početku predstave Vaša uloga je jako mirna, gotovo neprimjetna, a na kraju upravo ona negdje ističe tu glavnu poruku.
To je jedan glumački luk koji se događa mom licu, jer me prvenstveno muči ta nemogućnost da progovorim, da napravim taj korak, živim u jednom patrijarhalnom sistemu, braku, zatim tu je i sin, pa i taj komšija i moja prijateljica iz Bosne, dakle svi ti odnosi mene dovode do jedne eksplozije unutrašnje koja se na kraju manifestuje u tom jednom antiklimaktičnom monologu iz kojeg se zapravo zaključuje da se ne može ništa uraditi, da je to jednostavno jedan bezizlazna situacija, ali i da i gorimo da nešto napravimo. Tako da je svaka prestava koju odigram jedan mali život unutar same predstave, tako da ta centrifuga ubaci u jednu mašinu i onda me na kraju izbaci i mnogo tu naučim o sebi kao glumici i o sebi kao osobi.
U predstavi govorite kako trebamo biti otvorenog srca, Vaš lik nekako prvo djeluje kao najtopliji, zatim u jednom trenutku postane zastrašujući, šta je zapravo njeno pravo lice?
I mi svi u sebi imamo te dijelove ličnosti kada se prilagođavamo, ćutimo, radije ništa ne kažemo. Posebno mi u svom mentalitetu imamo takve ljude, koji ignorišu probleme u nadi da će se riješiti sami od sebe. Tek onda kada sam postala uključena u direktno u taj problem te prijateljice i to sve, u jednom trenutku jednostavno se dogodi taj momenat, rascijepi se ta moja ličnost i to je taj zastrašujući trenutak i kojem izađe taj jedan nacionalistički ispad, ali ja to ne bih vezivala ni uz politku konkretno, nego više uz lični problem jedne potpune nemoći i zakočenosti u vremenu i prostoru i želje da se iz toga izađe, da se napravi neki iskorak.
Lik Vašeg komšije u jednom trenutku govori da se lično nezadovoljstvo ljudi liječi bavljenjem rješavanja političkih pitanja i nacionalizmom.
Apsolutno, ta jedna rigidnosti, jedna isključivost, strogost, nacionalizam i svako osuđivanje ljudi koji su drugačiji i isključivanje ljudi iz zajednice, rezultat je nezadovljstva sobom, jedne neposloženosti. To je vezano uz ego, uz neku sebičnost, tako da svako to ima u sebi. Ne radi se tu samo o isključivanju osoba druge nacionalnosti, pitanje je možemo li uopšte u svojim srcima naći mjesta za nekoga drugog, to je pravo pitanje. Da mankemo sve druge stvari koje nas opterećuju i da jednostavno, gledamo tu osobu kao osobu, nevezano za bilo koje etikete, jer smo naravno skloni etiketiranju, prišivanju nekih imena, ali to nas sve zatvara, to nas sve izoluje i stvara društvo u kome trenutno živimo, a mrak je društvo u kojem trenutno živimo, to govorim kroz cijelu predstavu.
Na kraju predstave ste dobili veliki aplauz. Kakve su inače reakcije publike i da li je brčanska publika predstavu nešto dugačije doživjela?
Svakakve reakcije smo imali, ali prvenstveno mi je drago što poslije predstave ljudi prilaze i kažu da izazivamo emocije, vjerovartno kod svakoga različito, ali osjetili smo i večeras ti neku koncentraciju, jednu specijalnu pažnju koju smo dobili u drugačijoj mjeri nego kod nas u Hrvatskoj, jer na kraju krajeva ovdje su neki drugi problemi, slični ali opet neki drugi. Stvarno nam je velika čast doći ovdje i nadamo se da ćemo još negdje dugo u vašoj zemlji gostovati.
Razgovarala: Dejana Krstić
Foto: Dejan Đurković