Najveći uspjesi postižu se predstavama koje se tiču nas samih
Ovogodišnji 43. Internacionalni teatarski susreti u Brčkom otvoreni su predstavom „Martin udio“, koja traje dva i po sata. Glumački ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke izveo je predstavu „Martin udio“ nastalu prema tekstu Sanje Savić Milosavljević, u režiji Nikole Bundala.
Snažna priča i odlična gluma zadržale su pažnju publike od početka do kraja, a ansambl je nagrađen snažnim aplauzom, što je bio sjajan početak Festivala.

Na prvoj press konferenciji Susreta, reditelj Nikola Bundalo, govoreći o glavnom motivu postavljanja ovog teksta na scenu, je kazao da je sve poteklo od prethodnog umjetničkog direktora ovog pozorišta Ljube Savanovića koji je prvi pročitao tekst i koji mu je ukazao povjerenje da to uradi, što je za njega predstavljalo veliku odgovornost.
Bundalo ističe da je roman sjajan i da je predstavljao dobar temelj za predstavu, što je olakšalo rad na njoj. Ipak, riječ je o temama koje nisu često zastupljene u dramskoj književnosti, a neposredno se bave našim iskustvom i bližom historijom.
„Meni je zapravo bilo sve vrijeme na umu da mi suštinski pričamo priču o toj porodičnoj drami. Ja se nisam toliko vodio uopšte istorijskim tim stvarima kao što vjerujem da ni Sanja nije kad je pisala. Ona je isto na lijep način zapravo ispričala priču kroz te tri zapravo linije priče i kroz te likove. Tako da je meni bilo u glavi nekako, a i zajedno kad smo radili, da zapravo ispričamo priču o tim ljudima. Ovo su neke okolnosti koje su uticale na njih ili su se desile, pa onda gledamo ishod ili rezultat nečega. Tako da mislim da ovdje stvari funkcionišu zato što smo se bavili tim ličnim intimnim planom i životima ljudi, šta im se dešava i koje su to neke njihove sudbine. Koje su to priče i na koji način to možemo povezati s nama. Tako da je to bilo primarno, ostalo je samo nekako slijed“, istakao je Bundalo.

Glumica Nataša Perić, koja je utjelovila Martu, o transformaciji samog lika u dijapazonu od tinejdžerke do starice od osamdeset godina, kazala je da je isprva mislila, kada je pročitala tekst, da će reditelj imati ideju da njen lik igra više glumica. Međutim, kada je shvatila da sama igra Martu, shvatila je i da je dobila ogroman zadatak.
„Nije mi preostajalo ništa drugo nego da od scene do scene pokušam da se iskobeljam. Nekako sam samo pratila okolnosti koje se dešavaju i nisam se toliko zamarala tim koliko sad ima Marta godina u ovom trenutku. Možda glupo zvuči, ali tokom predstave ti zaista ostariš kroz te okolnosti“, rekla je Perić.

Jovo Maksić, inače u predstavi Rajko, o ovom specifičnom liku je rekao da je on ćopava noga dok je Marta zdrava noga njegova.
„Moj Rajko je rastao iz dana u dan zahvaljujući Marti. Bez ovakve Marte ne bi bilo nikakvog Rajka. Ali to je srećna okolnost zato što suštinski u priči i u samoj predstavi je tako. Jer bukvalno Marta je cijeli njegov život, Marta je njegova zdrava noga“, naglasio je Maksić.
O procesu rada je dodao da kada se sve okolnosti slože, odnosno dobar komad, dobar mladi reditelj, sjajne kolege, te se radi studiozno sa velikim osjećanjem odgovornosti, dobije se ovaj rezultat, odnosno nešto što je od početka bilo zacrtano da uspije i na kraju se sjećate samo jednog divnog rada i divnih kolega.
Ova predstava proglašena je najboljom predstavom 96. sezone Narodnog pozorišta Republike Srpske, a ovo je tek njeno treće gostovanje.

Glumac Aleksandar Stojković rekao je da su najveće uspjehe postigli sa predstavama koje se tiču nas samih i da su one ustvari i najgledanije.
„Jer je to naš mentalitet, naša krv, naše razmišljanje. Osjećamo to i to najlakše prebacimo preko rampe da publika osjeti. Mi smo imali mali strah kako će to proći u Vranju. Međutim, ona je odlično prihvaćena, ljudi nam vjeruju, mi to osjećamo, naše je to. Ovo smo mi i zato smo tako nekako lako radili. Čak smo se plašili i da ne ureknemo nešto“, dodao je.
Stojković je o liku Dušana koji je igrao kazao da je možda najjednostavniji u cijelom komadu, te da je bio zadužen da svojim humorističnim karakterom zadrži pažnju publike svo vrijeme trajanja predstave.
Selektor 43. Internacionalnih teatarskih susreta Vlado Kerošević istakao je na konferenciji da je prezadovoljan izvedenom predstavom te da je zadovoljila svih pet osnovnih kriterija koje uzima u obzir pri selekciji umjetničkih djela, i to kriterije svevremenosti, sveprostornosti, univerzalnosti, humanosti i vizionarstva.

„Ova predstava je ušla zaista na velika vrata jer nosi odlike antičke tragedije, antičke patnje, antičke žrtve. Nosi heroinu iz pozadine, ženu koja ne živi, nego preživljava. Bog je stvorio ženu i čovjeka da bi živjeli, ne da preživljavaju. Nažalost, kroz čitavu istoriju postanka ljudskog društva, ljudska vrsta 90 procenata preživljava, ne živi. Zašto ne živi? Zato što postoje neke sile i moći kojima nije u interesu da čovjek živi. Radi toga je ovaj moj moto ove godine „Sila i moć – svijet bez smisla“. Dakle, i u ovoj predstavi smo imali priliku da vidimo da neke vanjske sile upravljaju životima ljudi da ne bi živjeli, nego da bi preživljavali. I zaista taj tragos, ta katarza koju donese ova predstava na kraju, nudi jedan ozbiljan poučak. Ova predstava ne daje odgovor, ova predstava postavlja pitanje. Poslije ove predstave, kad odete kući, vi imate o čemu da mislite najmanje nedjelju dana, jer je predstava toga bremena“, pojasnio je Kerošević.
Prema njegovim riječima, imali smo priliku da gledamo jednu predstavu u kojoj je publika disala sa scenom, disala sa glumcima, iako traje dva i po sata, jer je mladi reditelj svojom maštom i svojom imaginacijom na sceni okrenuo igru tako da tragediju prevede u grotesku, te je to razlog upravo zašto ju je uvrstio u takmičarsku selekciju, ali i stavio kao prvu predstavu koja će otvoriti ovogodišnji Festival.

Na konferenciji je spomenuto i to da je scenografija bila posebna: autobus u kojem se odvija cijela radnja predstavlja golgotu, a glumci su ga prije svake scene, odnosno prije naredne životne muke, sami fizički gurali i okretali. Također je naglašeno i da su sve scene bile kratke, gotovo filmske, te je i u tim brzim promjenama ustvari uspjeh zadržavanja pažnje gledaoca koji uvijek iznova očekuje šta će se sljedeće desiti u narednoj sceni, tako da vrijeme brzo prođe.
Prema riječima reditelja, važno je da publika, pored emocije, s predstave ponese i pouku te da razmisli o vlastitim odnosima s bliskim ljudima i svom mjestu unutar porodice.
Piše: Sanita Jerković-Ibrahimović
