ZVUK KOJI SE OSJETI, A RIJETKO PRIMIJETI

Dok publika prati glumce, neko drugi u mraku brine da svaki korak, uzdah i tišina zvuče baš kako treba. Zdravko Rosandić, tonac Nikšićkog pozorišta, u predstavi „Bele noći“ u režiji Ane Đorđević oblikuje zvučnu sliku koju gledaoci osjete, a rijetko primijete. U razgovoru za festivalski Bilten govori o tome šta tonac zapravo radi, kako se tokom proba odlučuje gdje muzika ostaje, a gdje se izostavlja, zašto dramska pauza govori jednako snažno kao i riječ i kako je jedan telefon iz publike zbunio i glumce i njega.

Većina publike ne zna ko je iza zvuka, pa me zanima kako biste Vi objasnili šta radi tonac u pozorištu?

U svakoj pozorišnoj predstavi glavni začin su ton i svjetlo. I treba voditi računa da se to dozira kako treba. Jer ako toga ima previše, onda nije dobro. Ako ima premalo, isto nije dobro. Tako da, mislim da što se tiče ove predstave, naša režiserka Ana Đorđević je dobro izdozirala i napravila jednu vrlo kompaktnu predstavu. To naravno i publika osjeća i to se vidi.

Kad ste prvi put pročitali dramatizaciju, kakav ste zvuk čuli? Da li ste od početka znali kojim putem ćete ići?

Izbor muzike je izbor režisera. Ana Đorđević je odabrala muziku. Naše je bilo samo da zajedno vidimo na koje mjesto će ići ta muzika… Pa smo eksperimentisali, negdje stavili na više mjesta, pa ako je negdje bila suvišna, izbacili smo je, a ako je negdje bila predugačka, skratili smo je. To su bile te korekcije što se tiče muzike u predstavi. Jednostavno to se u toku proba sve izdefiniše i ta muzika jednostavno nađe svoje mjesto u predstavi.

Da li je tišina u ovoj predstavi isto toliko važna kao i zvuk?

Naravno, dramska pauza je jako bitna, jer te pauze prave dramu i napetost u predstavi. Ona, iako je tišina, dosta toga može da kaže u predstavi. Ako gledalac to sluša pažljivo i prati tu predstavu, sve je bitno. Zato kažem, to sve daje tu kompatibilnost, konkretno za ovu predstavu. Jednostavno, to je jako kompatibilna predstava…

Tonac je za vrijeme predstave stalno na oprezu, a ako pogriješi, publika odmah čuje. Imate li neku anegdotu iz rada, smiješnu ili stresnu?

Dešava se… čitav život je i prošao u radu u pozorištu. Morao bih malo više razmisliti, ali sjetio sam se – jednom, isto kada smo gostovali, zazvonio je telefon u publici. Telefon je imao istu melodiju koju ja koristim u predstavi i glumci su mislili da sam ja pustio taj efekt… I onda su stali, nisu znali da li su oni pogriješili ili ja. I onda, tek nakon predstave, ja sam im objasnio da ja uopšte nisam pustio taj zvuk, nego da je to iz publike telefon zazvonio.

Kako sarađujete sa glumcima na sceni? Da li se oslanjate na njihov ritam ili oni na vaše znakove?

Nama je uvijek ta saradnja na drugarskom nivou. Prije svega smo prijatelji, družimo se i privatno i van pozorišta. Tako da je tu režiser spona između nas i glumaca. I one njegove ideje mi svi uvažavamo na neki način i radimo po tim idejama, a sve ono što možemo da dogradimo preko toga, to je sve u interesu pozorišta. Svi smo na jednom zadatku, a to je da ta predstava bude što bolja i što prihvatljivija publici.

Amar Husejnović