Motjina bezuslovna ljubav

U adaptaciji i režiji Ane Đorđević, Nikšićko pozorište proširilo je „Bele noći“ novim likovima, među kojima je i Motja, koju tumači Milica Kekić. Iako je nema u izvornom djelu Dostojevskog, Motja u predstavi dobija vlastitu priču i postaje važan dio odnosa među glavnim likovima. Riječ je o ženi čija se osjećanja ne zasnivaju na očekivanju uzvraćene ljubavi, već na iskrenoj privrženosti i spremnosti da voli bez računice.

U razgovoru za festivalski Bilten, Milica Kekić govori o nastanku i oblikovanju ovog lika, njegovoj čistodušnosti i neobičnoj poziciji između mašte i stvarnosti, ali i o tome koliko ju je Motjina priča promijenila na ličnom i glumačkom planu.

Imali smo priliku pogledati jednu klasiku, smještenu, čini mi se, u nešto modernije ruho. Dostojevski je polazište, a Ana Đorđević je zajedno s vama tu priču na pozornici oblikovala na nešto drugačiji način. Osvrnuo bih se na lik koji tumačite, Motju, a koji ne postoji u izvornom djelu. U predstavi ona postaje važan dio odnosa među likovima. Između glavnih likova stvara se svojevrsno trojstvo, gotovo začarani krug u kojem svako na svoj način pati. Šta je to što Motju čini posebnom u odnosu na Sanjara i Nastjenku?

Pa, prvo bih rekla da je ona za mene nekako posebna. Posebna je uloga i posebna je ova predstava iz razloga što Motja, po originalu, uopšte ne postoji. Ana, koja je radila i dramaturgiju, dodala je taj lik i dopisala ga. Došla je možda s dvije scene, a mi smo tokom procesa radile zajedno. Htjela je prvo da vidi, jer ranije nismo sarađivale, kako ide rad sa mnom, kako te scene funkcionišu, u kom smjeru to može ići i da li se neke stvari mogu još više otvoriti.

Onda smo dodale još dvije scene i zaista se napravila jedna lepeza od početka do kraja, kako bi se objasnilo ko je moj lik i šta on želi. I ovo šta ste rekli – to je zapravo jedan krug. To se postiglo dodatkom tih scena i zaista je Ana to sjajno napisala. Zajedno smo, mislim, uradile dobar posao, jer je teško uraditi dramatizaciju Dostojevskog, a kamoli dodati potpuno novog lika, a da se ne izgubi sve ostalo.

Mislim da je posebna. Nakon premijere dobila sam mnogo komplimenata, poput: „Ti si sunce. Kad se pojaviš, ti si kao sunce.“ Osjećam se kao da nisam prisutan lik, kao da sam neki anđeo koji širi bezuslovnu ljubav i prvo njega uči kako je to. Ona samo to proživljava i uči ga tome. Tako da je meni posebna baš zbog svega toga. Mada i ostali likovi imaju tu neku dozu svjetlosti, pogotovo Nastjenka. Ali meni je posebno to što sam zaista nekako potpuno čista u svemu tome. Nemam nijedan iskok koji bi me malo zaprljao, što mislim da je čak nemoguće u ovoj našoj zemlji – da nemaš nešto što je… I zaista je teško opravdati tu toliku čistoću.

Upravo tako, pogotovo kada se posmatra odnos među likovima. Vi glumite osobu koja je zaljubljena u čovjeka koji je zaljubljen u drugu osobu. Kakav je temelj te ljubavi? Je li riječ o iskrenoj ljubavi ili ipak postoji nešto što ona zauzvrat očekuje?

Mislim da Motjina ljubav ne traži ništa, jer je ona već vidjela da tu ne dobija zauzvrat ljubav koju želi, u smislu partnerske ljubavi. Ona od njega dobija prijatelja. Čim je saznala za Nastjenku, znate, uvijek smo pričali o tome: „Sad više nećemo biti ni prijatelji, jer kad sada prebacimo ovo u naše savremeno doba…“ To obično tako biva. Prekine se i prijateljstvo, prekine se sve. Ovdje ne. Mislim da je njena bezuslovna ljubav toliko jaka i velika da ona jednostavno voli tog čovjeka i želi da bude s njim, da dijeli s njim svakodnevicu i razgovore koje voli. I on, kako kaže, ima samo nju, a ona to isto zna.

Tako da mislim da je temelj njenog lika bezuslovna ljubav koju osjeća. Ne traži zauzvrat partnersku ljubav, ali svakako ne bi mogla bez njega. Mislim da su to neke kontradiktorne stvari, ali isto tako i povezane.

To i odlikuje Dostojevskog, ta kombinacija mašte i stvarnosti. Je li Motja svjesna te stvarnosti ili je i sama zarobljena u svijetu vlastitih misli? Gdje se nalazi njena glavna karakterna crta?

Mislim da je ona zaglavljena između mašte i realnosti. Da nije, vjerovatno bi… Ja volim tako da zamišljam likove, u smislu kakav bi moj lik bio za deset godina. Mislim da je ona i dalje u toj kući i da i dalje voli tog čovjeka. Mislim da ona nikada nikoga nije našla. U tom smislu mislim da je zaglavljena između realnosti i mašte. Ona ima te momente ‘iskoka’ gdje se i sama izgubi kao on, što vidimo kroz neke manje monološke forme. I ona ima taj moment koji ima i on, takvog pripovijedanja i priče, kada se izgubi u mašti, ali se nekako brzo vrati. Onda bude: „Pa dobro, ja sam žena, ja brinem, ja sam ovo…“ Ima realnih momenata, ali i momenata mašte. Mislim da je u tom nekakvom škripcu između toga.

I tu je možda najzahtjevniji dio Vaše uloge – pronaći mjeru između unutrašnjeg konflikta i emocije koja se otvoreno iskazuje. Da li Vas je ova uloga promijenila u emotivnom smislu? Jeste li kroz tumačenje Motje saznali nešto novo o ljubavi i ljudskim odnosima?

Jesam i mislim da stvarno sa sigurnošću mogu da kažem, pošto smo mi radili predstavu u martu, a u aprilu je bila premijera, koliko me je promijenila. To svi znaju iz ekipe, moji prijatelji i porodica. Ne mislim da me je ona krucijalno, potpuno preokrenula, ali prosto se poslije ove predstave toliko vraćam na neke bazične stvari. Mnogo sam vedrija poslije ove uloge, mnogo mi je donijela radosti. Iako bi sad neko ko je gledao predstavu rekao: „Pa kako, kad ona ovako tiho pati?“ Mislim da je zaista ovdje ona ikona neke bezuslovne ljubavi i koliko je to važno, koliko smo se izgubili u tome: „Hajde ti koliko mi daš, ja ću ti vratiti, mi ćemo tu negdje da se nađemo.“ Pobjegla sam od toga nakon što sam radila ovu predstavu. Mislim da je to za mene neka najveća katarza koju sam doživjela.

I za kraj bih se vratio upravo toj bezuslovnosti i čednosti Vašeg lika. Možemo napraviti paralelu s našom svakodnevicom, u kojoj često čujemo da je dobar čovjek naivan, pa čak i glup. Koliko čovjeka zapravo košta dobrota i vrijedi li platiti tu cijenu?

Mislim da smo baš sinoć pričali o tome, moja ekipa i ja. Mi smo bili u fazonu: znam da će za mnom sigurno, ako radim i činim dobro, ostati dobro. Pamtiće se po mojim ljudima, ostaće beskonačno, besmrtno sva moja djela. Tako da ja mislim da je dobrota… Ne bih voljela da se ikada desi to da neko priča, zato što zaista mislim da je realno da mi, kad odemo tamo gdje treba da odemo, vrlo jasno znamo šta za koga pričaju i ko je kakav čovjek. Sad, da li ću ja raditi dobro? Ono što ti uradiš meni, to je stvarno tvoje. I to je tvoje. Ovo što ja radim… Izneriviram se, pa kao: „Zašto me pravi budalom? Zašto sam ovoliko…?“ To smo svi mi, sigurno. To je ljudski. Ali biti napravljen budalom, a ja sam samo imala dobru namjeru… Samo pomislim: „Vidi kako mi je uradio, kako misli da sam naivna…“ Ali nekako, na kraju krajeva, ja tako… Ali dobro, ja mirno zaspim. Ja nisam ništa… To je njegovo.

Edin Osmanbašić