Slađana Zrnić u predstavi „Martin udio“ tumači svekrvu, lik koji publika lahko i brzo osudi. Ona ga, međutim, gradi iz drugog ugla: kao ženu koju su nedaće učinile grubom, a ne kao hladnu i zlu. Njena svekrva ostaje sama s četvoro djece dok muž odlazi u imigraciju, odgaja ih uz skromne pakete i čvrsto se drži tradicionalnih vrijednosti. U razgovoru nakon predstave Zrnić govori o tome kako je pronašla ljudskost iza oklopa, čime ova univerzalna porodična priča od 150 minuta drži publiku do kraja, zašto je njena posljedica na običnog čovjeka snažnija od historijskog događaja i kako se u teškim trenucima uvijek nađe zrno smijeha.
Svekrva je lik koji publika lahko osudi. Kako ste ga vi pronašli, a da ne ostane samo “zla svekrva”?
Ona je morala da postane jaka zato što je njen muž otišao u imigraciju i ostavio je zajedno sve četvoro djeca. Znate, u ta vremena je jako teško odgojiti djecu, izdržavati ih i živjeti samo od nekih paketa koje taj muž šalje. Ona, koliko je bilo teško, tako je očvrsnula i ojačala i postala gruba prema svojoj djeci. Drži do nekih tradicionalnih vrijednosti i pokušava da se izbori sa nedaćama koje su je zadesile. Ali u komadu ona recimo umire zapravo u najsrećnijem periodu svog života. Tako da svekrva je jedna tako dobra žena, ali od nedaće je postala tako malo surova.
Predstava traje 150 minuta, a publika ostaje do kraja. Šta mislite, čime ih drži?
Ja mislim da publiku gdje god da se ova predstava igra, drži priča koja je univerzalna. Kao što je jedan moj kolega rekao, samo promijenimo imena i te priče su podjednake u svim narodima. Univerzalna je priča i to je ono što publiku drži. I naravno gluma mojih kolega Nataše Perić, Nikoline Friganović, Jove Maksića, Smiljane Marinković, Aleksandra Stojkovića, oni su da kažemo tih pet glavnih likova koji vode i mi ostali smo tu i pomažemo i svi mi igramo po više likova, pa ja tako pored svekrve igram i babu iz Vlasenice, i igram narod, i na Sarajevskoj olimpijadi igram lopova i tako dalje.

Šta je snažnije u ovoj predstavi, historijski događaj ili njegova posljedica na život običnog čovjeka?
Njegova posljedica… Posljedica događaja koje su nas zadesili. Meni je jako važno da se i taj neki ugao ispriča, ispriča ta priča, da nekako ljudi počnu da saznaju, i sad da saznaju šta se dešavalo. Ali mislim da je tu negdje ono što izdvaja ovu predstavu što je jedna vrlo poštena predstava u smislu nikoga ne vrijeđa… Govori o jednom čovjeku, o jednoj porodici koja mora da istrpi sve te nedaće koje su se dešavale tokom građanskog rata.
Porodični odnosi često su istovremeno izvor najveće ljubavi i najvećih sukoba. Šta mislite, zašto publika toliko lahko prepoznaje sebe u pričama o porodici?
Zato što se na ovom području Balkanskog poluostrava sve te nedaće ciklično ponavljaju i to je nama svima u genima, da nosimo taj neki teret istorije, prošlosti. Mi nikako da se okrenemo u budućnost i to je ono što naše porodice i razara.
Koliko je teško pronaći granicu između komičnog i ozbiljnog u liku koji možda izaziva smijeh, ali iza svojih postupaka krije mnogo dublje emocije?
Ja uvijek inspiraciju tražim u životu. Život nikad nije potpuno srećan ni potpuno turoban. Pravi život je miks sreće i tuge. Tako da uvijek u teškim situacijama, a to će sigurno i publika da potvrdi, u svakoj teškoj situaciji ima zrno smiješne situacije, a u svakakvim smiješnim i komičnim situacijama i radosnim koje se dešavaju ima zrno tuge. Mislim da je to priroda i mislim da je to tako. Mislim da generalno žanr koji mi najbolje razumijemo je tragikomedija.
Postoji li neki trenutak ili replika u predstavi kojem se posebno radujete svaki put kada dođete na scenu, jer znate kakvu reakciju izaziva kod publike?
Da, pa to je ono kad svekrva zagrli Martu pošto joj jako voli i ona je nju primila u tu porodicu i kaže ,,ne'š se ti men’ osjećat k'o tuđa kost”. Ja mislim da je to i odlika našeg mentaliteta i našeg naroda. da će uvijek prigrliti svaku drugu osobu i zavoljeti i dati sve sa trpeze. To je ja mislim suština svih naših naroda na Balkanu.
Amar Husejnović
