Postoje priče koje nadilaze granice osobnog iskustva i postaju svjedočanstva o čitavim generacijama. Predstava „Martin udio“, u režiji Nikole Bundala, upravo je takva priča. Kroz sudbine žena, obiteljsko nasljeđe, povijesne lomove i potragu za pripadanjem, predstava otvara prostor za promišljanje o onome što nas oblikuje, ali i o onome što, unatoč svemu, uspijevamo sačuvati.
„Martin udio“ priča je koja obuhvaća nekoliko generacija, različite životne sudbine i povijesne okolnosti. Što Vas je, kao redatelja, najviše privuklo ovom tekstu i u kojem ste trenutku prepoznali da je upravo ta priča ona koju želite prenijeti na kazališnu scenu?
Zapravo ovo je bila ideja prethodnog umjetničkog direktora Ljubiše Savanovića, koji kad je roman tek izašao, vrlo brzo su krenule neke nagrade za roman, Ljubiša je onda pročitao roman i definitivno je odlučio da ovo treba kod nas da se postavi, da smo mi pozorište za ovo. Onda je on meni to rekao i kad sam pročitao roman shvatio sam da apsolutno želim to da radim jer je to nešto što je moje i naše. Jesam imao tremu u smislu obima i gabarita i teme kojim se ona bavi, ali shvatio sam u nekom momentu da će ovo biti jedna velika predstava po obimu, po trajanju, po broju ljudi, po broju scena. Tu treba dosta stvari da se odigra i kaže jer govorimo o nekim temama koje su vrlo škakljive i koje mogu biti problematične ako ih ne uradimo iskreno, a ljudi prepoznaju tu laž jer su proživjeli to vrijeme.
U središtu predstave nalazi se iskustvo žene čiji život obilježavaju povijesne promjene, gubici i potraga za pripadanjem. Koliko Vam je bilo važno da kroz sudbinu jedne žene progovorite o mnogo širem iskustvu čitavih generacija?
Da, mislim da je ono što je jako dobra stvar kod ovog romana jeste upravo ta Martina linija priče koja prevazilazi taj okvir u koji se često stavlja ova predstava ili roman u smislu samo isključivo ratnog konteksta, kao što ste vidjeli to je samo jedan segment ove priče. Ono što jeste primarno je ta Martina priča, a to zaista jesu ti tihi heroji bez kojih ne bismo opstali. Nas ne bi bilo i naš narod je nastavio da živi upravo zahvaljujući tim tihim herojima. Žene su te koje su zaista očuvale i djecu i prolazile najgore scenarije u glavi i mislim da su sto puta izdržljivije nego mi. Zašto je “Martin udio” naziv, zato što to jeste taj mindset da se radi, radi, radi. Ja to i danas posmatram kod nekih žena u mojoj porodici, užoj, široj, da stalno mora da se radi, da se privređuje, da nikad nisi zadovoljan, da uvijek moraš iznova, i onda ti prođe život i to je taj udio koji se spominje onda i u Bibliji. Sve što sam spomenuo jeste neka vrsta podređivanja gdje postoji neki cilj i nešto čemu žena mora da se posveti, a to nekada znaju da budu lanci.

Predstava povezuje tri paralelna narativna toka i različita vremenska razdoblja. Kako ste pronašli scenski jezik kojim ćete povezati te priče, a istodobno sačuvati njihovu individualnost i emocionalnu snagu?
Pa to je bio najveći zadatak, jer to su tri priče koje su suštinski različite po vremenima i mjestima, drugačija im je emocija i atmosfera. Mi smo dosta vremena proveli za stolom i slušali jedni druge jer ovdje, u tom vremenskom pričanju priče, nije ista težina. A opet ja moram da nekako uklopim Martinu i Rajkovu priču koja traje osam decenija i Ivaninu koja traje nekoliko dana. Bio je problem kako da se te priče i neke situacije unutar priče aktiviraju, a ne prevladaju. Jednak je jezik u svim pričama, ali smo se vodili time da postoje neke razlike. Mislim da je značilo to što smo u prvoj fazi bili svi zajedno za stolom, dosta smo vremena proveli nad tekstom i dosta intervencija je nastalo u toku procesa. Bila je ta jedna faza kad smo potpuno odvojeno radili prošlost i sadašnjost, pa kada smo se spojili, onda je zapravo to bio najljepši moment kada smo počeli da uvezujemo stvari.
Koliko se Vaša prvotna vizija predstave promijenila tijekom rada s glumačkim ansamblom? Je li bilo trenutaka u kojima su Vam glumci kroz vlastite interpretacije ponudili nešto što prvotno niste zamislili?
To se uvijek dešava, bar u mojim procesima. Ja volim da stvar nastane iz dijaloga i nemam problem da prihvatim ako je nešto dobra ideja i ako će to da bude za korist predstave. Umjereno sam tvrdoglav u tom smislu. Ako ne mogu da dam nekome razlog zašto se nešto radi, onda prosto moja ideja nije bila dobra. Tako da u tom isprobavanju konstantno nam dolaze neke prilike i zaista ovdje ima masu stvari, postupaka, glumačkih nekih rješenja ili situacija koje su zapravo oni uradili na probama.
Predstava se bavi teškim povijesnim i obiteljskim iskustvima, ali u njezinu središtu nisu samo stradanje i gubitak, već i ljubav, život te mogućnost iscjeljenja. Kako ste kao redatelj pronalazili ravnotežu između emocionalne težine priče i izbjegavanja patetike?
Da, ovo jeste bio veliki problem. Roman zaista nije prešao tu granicu. Roman je apsolutno nepatetičan i vrlo emotivan. E sad, postojala je neka vrsta intuicije i ako uđemo u patetiku, ništa nismo napravili, čak naprotiv, napravili smo užasno lošu stvar za ovu priču. I bilo je malo i patetičnih momenata, pa smo gledali da ih očistimo i sredimo. Kroz humor i kroz neko čišćenje tih postupaka i stvari. Vrlo rano u procesu smo skontali da nas obuzimaju emocije dok radimo i dok čitamo i probavamo. Onda smo shvatili da je dobro da se to desi što ranije, da mi to provarimo kroz sebe, da te emocije prođu kroz nas i da postanemo objektivni prema materijalu.

Predstavu ste posvetili svojoj majci. Ta posveta cijelom projektu daje i jednu vrlo intimnu dimenziju. U kojoj je mjeri Vaše osobno iskustvo utjecalo na Vaš pristup ovoj priči i je li rad na predstavi za Vas imao i posebno osobno, emocionalno značenje?
Posvetio sam majci u smislu prvo te ženske linije, ne samo majci, već njenoj majci, koja mi je dosta bila u glavi dok sam ovo uradio. Jer nismo mi nikad nešto puno pričali o tim stvarima, ona isto ima izbjegličku sudbinu, tako da ona nosi tu neku traumu sa sobom. Ja sam vrlo malo o tome znao. Ovo je bilo neko kopanje po našem odnosu i da ja zapravo od nje probam da izvučem neke stvari. Neka njena iskustva na emotivnom nivou su bila slična. Ona mi je bila vodilja na nivou toga da budem i ja iskren u radu na ovoj predstavi i to sve što je ona prošla da ne ostane tek tako zaboravljeno, a opet da ne budemo nepošteni i da ne eksploatišemo tu priču. Tako da je u tom smislu bila ona koja me tjerala na odgovornost. Da ne odemo na tu stranu i da nipošto ne smijemo da budimo nikakvu vrstu mržnje, nego smo smatrali da ovo mora da bude iscjeljujuće.
Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja „Martinog udjela“? Postoji li određena misao, osjećaj ili pitanje koje biste željeli da nastavi živjeti u gledateljima i nakon spuštanja zavjese?
Pa volio bih da ljudi razmišljaju malo više o svojoj porodici, ne mora nužno biti porodica, mogu biti prijatelji, partneri. Volio bih da ljudi osvijeste da je sve prolazno, da se strašne stvari tu i tamo dese, ali da trebaju njegovati optimizam i to je naša poruka ovdje bila.
Ena Gluhaković
