Časopisna politika je ključno prepoznavajuće odredište svakog izdanja koje pledira da se zove tim imenom. Časopis „Susreti“ je neizostavni i sastavni dio Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta 2022. U toj politici umrežavaju se autori, temati i uspostavlja sinergijska konstanta između pomenute trijade.
Već petu godinu zaredom se prati i upražnjava takva orijentacija. Tako je nešto prisutno i u dvobroju 1-2 za 2022. godinu, koji je promovisan poslednjeg dana zvaničnog dijela Susreta.
Četrnaest poglavlja na 475 strana uokviruju sadržaj ovog dvobroja. Tu su temati koji su naslovljeni kao: Drama, Teatar, Nikolaj Gogolj, Ivan Čarota, Proza, Eseji, Putopisi, Bajke, Poezija, Aforizmi, Prikazi, Čuvari brčanskog duha, In Memoriam i Likovni prilozi.
U dijelu koji se odnosi na dramu objavljen je dramski tekst „Koma“, srpskog pisca slovačkog porijekla Rastislava Durmana. Riječ o drami svih onih iz pedestih i šesdeset i neke, koji se na odredjeni način u dramskoj formi, sa sjetom, vraćaju davno prohujalom vremenu.
Poglavlje o teatru je veoma brojno sa radovima: Tu su radovi koji se odnose na: Konceptualna traganja pozorišnih festivala kao zahtjev vremena (Jakov Amidžić & Srdjan Vukadinović) ; Utemeljiteljsku ulogu Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke u obnavljanju Susreta pozorišta / kazališta (Srdjan Vukadinović) ; O trideset osmim Susretima pozorišta / kazališta (Predrag Nešović); Kontekstu savremenosti kroz antičke tragedije (Srdjan Vukadinović & Damir Altumbabić & Jasmina Čelebić) i Ana Karenjina – komad života u kom ne možete imati sve (Ivana Ilić – Kiš).
U prvonavedenom tekstu koji se bavi konceptualnim traganjima pozorišnih festivala kao zahtjevu vremena potencira se priča o momentu kada treba razmišljati o promjeni i nadogradnji nekih temeljnih i strategijskih stvari u okviru kazališnog festivala. Kroz decenije svoga postojanja pozorišni festivali vremenom postaju konzervativni, neangažirani, a publika ih doživljava, ne rijetko, kao dešavanja iz nužde. Da bi festival opstao u trendu poželjnog i dogadjaja na koji se uvijek rado dolazi, a gdje se ima što vidjeti u teatarskom smislu, isti mora mapirati sve prisutne probleme i estetski promišljeno, a kritički, reagovati na umjetničke i društvene izazove.
Preispitivanje sosptvenih konceptualnih i razvojnih strategija je onaj sadržaj i aktivitet djelovanja koji uvijek mora da je sveobuhvatan i osjetljiv na svaku primjedbu toga karaktera. U konceptualnoj ravni osnovna čvorišta festivalskog promišljanja zasnivaju se na maksimalno obuhvatnom produkcijskom i tematskom fokusu koji ima sluha za sva regionalna, i šira kulturološka i kazališna dešavanja.
Konceptualna traganja čije se značajke baziraju na artikulaciji različitih estetskih, kritičkih i produkcijskih specifičnosti i vrijednosti odlikuju u gotovo petodecenijskom trajanju i, prvo, Susrete profesionalnih pozorišta BiH, a potom Susrete pozorišta / kazališta BiH u Brčkom. Želja za širom umjetničkom provokacijom i dijapazonom koji prevazilazi granice domaćeg teksta, ovaj Festival od dvadeset i druge godine trećeg milenijuma pozicionira se kao Internacionalni teatarski susreti Brčko distrikta BiH, sa namjerom da odiše živim, dinamičnim i angažiranim obrascima scenskog izražavanja i prikazivanja.
Drugi rad u poglavlju o teatru se bavi ulogom jednog od dva pozorišta koji se mogu smatrati zamajcima i čija je uloga bila utemeljiteljska u obnavljanu Susreta. Dvadeset i prve godine trećeg milenijuma je bilo dvije decenije od obnovljenih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom. Poslije pauze od desetak godina (1991-2001) zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, krenulo se, 2002.godine, sa aktivnostima na obnavljanju kazališnog Festivala koji je do toga prekida vidjen u osamnaest svojih izdanja. Izuzetno veliki problemi su bili prisutni prilikom obnavljanja Susreta, jer većina profesionalnih teatara koji su tada egzistirali u Bosni i Hercegovini, i njihovi čelni ljudi su vršili otvorenu opstrukciju da se Festival ne organizuje u tom razdoblju. Dominantni razlozi za tako nešto bili su oni vanumjetnički i vanstvaralački koji su direktno zalazili u sferu njihovog interesnog i klanovskog djelovanja.
Dva tada, a i danas, najveća profesionalna pozorišta u Bosni i Hercegovini, sarajevsko Narodno pozorište i banjalučko Narodno pozorište Republike Srpske, su dali veliki doprinos u obnavljanju Susreta. Na taj način njihova obnoviteljska uloga ostaje kao nešto što se treba pamtiti u festivalskoj memoriji. U ovom radu se prikazuje obnoviteljska uloga banjalučkog Narodnog pozorišta Republike Srpske, dok će ona sarajevskog Narodnog pozorišta biti prezentovana u narednom broju časopisa SUSRETI, koji izlazi za 2022.godinu.
U trećem radu u dijelu o teatru se govori o trideset i osmim Susretima pozorišta / kazališta koji su organizovani 2021.godine, i koji se mogu odrediti kao metafora i kulturno dobro Brčko distrikta i regiona.
Četvrti rad u ovom poglavlju tretira pitanje konteksta savremenosti kroz antičke tragedije. Svako postavljanje antičke drame na pozornicu izaziva posebnu pozornost javnosti i stručnih teatarskih krugova. Intrigantnosti nikada ne hvali kada se radi o scenskom oživljavanju antičkih junaka Edipa, Antigone, Ajanta, Elektre, Filokteta, Ifigenije, Klitenmestre, i drugih. Svaki od pomenutih junaka predstavlja savršeni karakter u kultnom modelu tragedije.
Teatri, a pogotovo njihova repertoarska politika u prve dvije decenije XXI vijeka ne odiš(u)e duhom antičkih komada u nekom značajnijem omjeru. Veoma se rijetko postavljaju na scenu. Zbog toga je posebno stvaralačko ushićenje kada krene rad na ovim projektima i preispitivanje stvarnosti kroz antičke heroine i heroje.
Svaki teatar i svaka generacija treba da ima svoje antičke heroje kao kultne vrijednosti kroz koje se preispituje turbulentna stvarnost. Kontekst savremenosti je u tom smislu izuzetno potreban. Tako je svoje heroje imala i ona najmladja generacija, kako ona glumačka, tako i gledateljska koja se formirala i stasavala uz prikazanja tuzlanskog Teatra Kabare i Akademije dramskih umjetnosti iz ovog gradskog areala. Svi oni, i protagonisti i posjetioci takvih dramskh ostvarenja, kreirali su svoju stvarnost na tragu savršenog modela tragedije, onog nastalog u grčkoj scenskoj tradiciji.
I peti rad ciklusa o teatru donosi priču o junakinji Lava Tolstoja Ani Karenjinoj i postavkama ovog djela na baletskim scenama, kao i filmskim ekranizacijama. Početak baletskih predstava o Ani Karenjinoj veže se za jednu od najvećih svjetskih balerina Maju Pliseckaju. Kada je kao vođa baleta Boljšoj teatra, 1962.godine, bila primljena u SAD od strane tadašnjeg predsjednika Džona Ficdžeralda Kenedija, njegova supruga Žaklina Kenedi je Maji Pliseckaji dala epitet da je ona upravo Ana Karenjina. To je bio signal da ova velika svjetska balerina počne rad na istoimenom baletu posvećenom Tolstojevoj junakinji. Prva premijerna baletna izvedba u svijetu je bila u Boljšoj teatru, juna 1972.godine. Dalje se ta niska baletnih predstava samo nizala novim i novim izvedbama.
Specifičnost svakog broja časopisa „Susreti“ je objavljivanje po jednog specijaliziranog temata koji izlazi iz okvira južnoslovenskog areala. U ovom broju taj temat je posvećen Nikolaju Gogolju. Objavljena su tri izvorna teksta Nikolaja Gogolja. Dva autora, hrvatski pisac Ulderiko Donadini i ruski autor Jurij Nečiporenko se bave posebnim sopstvenim istraživanjima o ovom velikom ruskom piscu. Prvi objavljuje dramu u jednom činu „Gogoljeva smrt“, a drugi tekst „Gogoljeva tajna“, što su odlomci iz njegovog romana „Zlatni petlić“. Oba tretiraju Gogoljevu smrt i sahranu, budući da su one obavijene velom tajanstvenosti i da se često govori da je Gogolj „živ sahranjen“.
Časopis i u ostalim poglavljima vrvi od tekstova koji donose nešto novo, izgrađujući specifičnu raritetnu baštinu dramologije, književnosti, kulture i umjetnosti. Svi ti tekstovi i članci doprinose da se konstituiše baština koja predstavlja paradigmu drame, teatra, književnosti, kulture i umjetnosti. Sadržaji i spoznajna moć svih tekstova, u svakom slučaju, su nedvosmisleni. Vrijeme koje je pred časopisim „Susreti“ doprinijeće da svi sadržaji generišu osećaj savremenosti i svevremenosti.
Pišu: Srdjan Vukadinović i Jakov Amidžić
Foto: Dejan Đurković