Malo ko je ostao ravnodušan na scenski spektakl koji je sinoć izveden u Brčkom. Umjetnički direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske Vladimir Đorđević govorio je o motivima izbora književnog klasika Meše Selimovića, te kako je tekao proces produkcije.
Pripremati “veliku predstavu” zahtijeva i veliki broj ljudi koji su na njoj angažovani, te mnogo vremena; kako ste sve to uklopili u ovom teškom pandemijskom vremenu?
Ogroman broj ljudi je učestvovao u realizaciji ovog vrlo zahtjevnog projekta. I mi smo ponosni jer nas je, nažalost, zakačilo doba pandemije i to nas je prekinulo u radu. Bili smo već finalizirali rad na predstavi negdje u martu mjesecu. I to je stalo i bilo nam je žao jer smo imali velike ambicije sa tom predstavom i da se izvede pred punom salom ali to se tada nije desilo. I onda smo sve prolongirali pa smo pravili pretpremijere pred 50 ljudi; i onda to nema uticaj kao kada je puna sala kao što je to večeras. Jako je veliko zadovoljstvo igrati pred punom salom. Inače smo kao kuća imali vrlo zahtjevne premijere i obilježili smo 90 godina pozorišta s predstavom koja isto ovako ima jako puno učesnika, tako da smo jako ponosni na naše projekte.
Trebalo je hrabrosti da se odgovori književnom klasiku, ali i publici koja sigurno ima velika očekivanja…
Reditej Dejan Projkovski ima iza sebe jako bogato iskustvo i veliko iskustvo u dramatizaciji romana. Radio je velika djela od Šekspira i Braću Karamazove. Istražio sam malo šta je radio, vidio sam isječke iz tih predstava i bio sam oduševljen. I smatrao sam da je i našem pozorištu potreban ovakav spektakl na sceni; da imamo veliku predstavu, velikog pisca. Derviš i smrt spada u red svjetske književnosti i to je nešto zaista što mi kao narod na ovim prostorima treba da gajimo; kao što Englezi njeguju Šekspira. Mislim da je uspio da scenski to djelo približi ljudima, da se čuju te velike misli koje je Meša ispisao.
Koja je Vaša uloga u svemu tome?
Ja sam u razgovoru sa rediteljem uvijek težio ka tome da taj neki dogovor i prije nego što počnemo rad na predstavi bude vrlo precizan i jasan i da nemamo nikakve nedoumice prije nego što počnemo da radimo na samom komadu. Mi uvijek u tim razgovorima prođemo niz prijedloga, a to su veliki autori Dostojevski, Šekspir, Čehov, i ja sam se negdje i oslanjao na to da odaberemo što je moguće bolji tekst, što je moguće boljeg reditelja i da napravimo što je moguće bolju predstavu. I samim tim smanjujemo rizik da predstava doživi neki debakl i da ne izađe kako treba. Uvijek temeljan razgovor da bi se na kraju došlo do toga. Ja sam vrlo zadovoljan i prethodim periodom u radu kao umjetnički direktor jer nisam imao tu vrstu propusta da mi se potkrala greška u smislu da smo odabrali neki loš tekst.
Kakav je festivalski život ove predstave?
Igrali smo na Sterijinom pozorju i igrali smo u Zenici na festivalu i ovo nam je sada treći festival. Međutim i na Sterijinom pozorju bilo je nekih stvari koje su odvukle priču u nekom drugom smjeru. Mislim da ne bi trebalo odvlačiti pažnju od onoga što se izvodi na sceni.
Mislim da niko nije ostano ravnodušan na raskoš scene, efekte i posebno na konja i pticu na bini. Postoji li bojazan da se pažnja gledalaca ne premjesti upravo na te segmente, umjesto na izgovoreni tekst?
Ne bi trebalo. Svako naravno ima svoj dojam. Međutim ovdje je scenografija u službi onoga što želimo ispričati. Ovi zidovi pokazuju njegovu tjeskobu. Nažalost, ovo je dosta plitka scena i nismo mogli do kraja predstaviti sve što je zamišljenio. Večeras, vrlo bitan elemenat, koji nismo mogli da imamo je ta tamnica koja se spušta odozgo. Ali, naravno, moramo se snaći. Ja sam vrlo zadovoljan kako je to ispalo. Scenograf Valentin Svetozarev ima vrlo bogatu biografiju i sa rediteljem je uigran tandem. Treba spomenuti i kompozitora Gorana Trajkoskog koji je za svoj rad bio nominovan i za Oskara. Sve sve smo uklopili sa bismo dobili ovako dobar rezultat.
Piše: Emina Osmić-Hajdarević
Foto: Dejan Đurković