Natjecateljski program 38. Pozorišnih/kazališnih susreta u Brčkom zaokružila je predstava „Derviš i smrt“, odigrana posljednje večeri Festivala, u izvedbi umjetničkog ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke. Riječ je, naravno, o komadu utemeljenom na kultnom istoimenom romanu Meše Selimovića iz 1966.-te godine, adaptaciju i režiju potpisuje gost iz Makedonije, redatelj Dejan Projkovski, scenograf je Valentin Svetozarev, kostimografkinja Ivana Ristić, koreograf Olga Pango a kompozitor Goran Trajkovski.
Riječ je o široko, na momente spektakularno zamišljenoj ansambl predstavi sa, ponekada, gotovo trideset protagonista na pozornici, svatko ovdje kao da ima pravo, ili možda potrebu da ispriča svoju priču unutar te izuzetno složene, misaono-poetske prozne strukture tog velebnog romana. Ključne role povjerene su Zlatanu Vidoviću, on je glavni lik, Ahmed Nurudin, sumnje, nedoumice i košmari kroz koje on prolazi temeljna su građa na kojoj Projkovski konstruira glavni tok predstave, Željko Erkić se odlično snalazi u roli njegovog jedinog prijatelja, Hasana, on je njegov antipod, gotovo neki alter ego, sve ono što bi šejh Nurudin želio biti, a ne može, ili se ne usudi, ili naprosto nije sposoban za takvo preobraženje, a opet, Hasan, na neki način, želi gotovo isto, biti sličan svom prijatelju Ahmedu, ta njihova povezanost, ljubav, bliskost ali i proturječnost, sukob koji će kulminirati tragičnim krajem, ono je što bitno određuje samu predstavu. Što je vrlo blisko onomu što sam Meša Selimović /1910. – 1982./ misli o svom romanu: „Ja sam htio da napišem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegova života: promašio je ljubav, promašiće i život… Derviš i smrt je knjiga o ljubavi i mržnji, dogmi i životu, ličnom i neličnom, izdvojenom i opštem. Dogma i život su stalno u sukobu… Derviš je jedan moj emocionalni i moralni dug. On je neka vrsta nišana mom sjećanju, ali je i spomenik ljudskoj muci …“
A tu ljudsku muku, nije teško prepoznati i u svim drugim likovima: u Bjeguncu Bojana Kolopića, Mula Jusufu Radeta Kostića, Kadiji Duška Mazalice, Kadinici Anje Ilić, Muftiji Ljubiše Savanovića, Muselimu Danila Kerkeza, Kara-Zaimu Roka Radiše, Džemalu Ognjena Kopuza, Ocu Boška Đurđevića…
Već i iz samog izbora likova koji, uz dva glavna antagonista, Ahmeda Nurudina i Hasana, vode igru, a ne treba zaboraviti da su tu upletena i mnoga druga lica, vidljivo je da se Projkovski u dramatizaciji vodio idejom da roman predstavi koliko je to moguće sveobuhvatno, da ne izostavi priče i sudbine pratećih lica, svih onih koji su se našli na životnom putu Ahmeda Nurudina, ujedno trajno poštujući vrlo vjerno sam izvor, roman, ništa ne dodajući i ne dopisujući, što se često pri dramatizacijama slavnih djela događa, kada bi oni koji ga adaptiraju i prevode u drugi medij, iz proznog u dramski narativ, željeli, možda i nesvjesno, nadmašiti samog autora. Naravno, svaki odabrani put u tom vrlo zahtjevnom poslu adaptacije i dramatizacije krije u sebi brojne, na prvi pogled i ne tako vidljive opasnosti i zamke – dramski narativ često se insistiranjem na tim uključivanjima što većeg broja sudionika u igru, lako razlomi, postaje hrpa fragmenata koje je ne tako lako uklopiti u osnovni tok radnje, pritom zahtijeva i mnogo vremena, a oslonjenost na pripovijedno kazivanje same fabule romana i onih obuhvaćenih tim pripovijedanjem može dovesti do toga da događanja na sceni izmaknu kontroli, otrgnu se iz dramskog narativa i ukotve u čisti pripovijedni narativ. Pogledamo li brojne dramatizacije tog Selimovićevog romana u prošlosti – a time su se bavili brojni kazališni poslenici, ljudi od teatra i pera: Jovan Putnik, Borislav Mihajlović Mihiz, Nijaz Alispahić, Nebojša Bradić, recimo – svatko je neminovno odabirao svoj put, izabirao ono što misli da u sebi nosi srž i temeljnu misao romana – a kod Mešinog „Derviša…“ to je tako teško, tu moćnu, zanosnu i izazovnu, na momente itekako subverzivnu poetsko-filozofsku potku nije nimalo jednostavno preobraziti u razumljivu i kazališno utemeljenu scensku sliku.
Kao redatelj, Dejan Projkovski poklonik je velike geste, ponekad čak i pravih malih egzibicija na pozornici: uvešće na nju pravoga, živoga konja, čak i jastreba, često gotovo do iznemoglosti ponavlja neke scene ili prizore koji su mu zaštitni znak, povremeno i kod, šifra kojom zaključava predstavu – osobno smatram da su ti kratki izleti u nesvakidašnje, možda čak i onostrano, fantastično i magično, najuspjeliji trenuci predstave, kada se atmosfera i duh Selimovićevog romana ne izražava kroz riječ, pripovijedni opis događanja, već kroz začudnu kazališnu sliku, pokret, krik, tijelo glumca. Često se oslanja na vrlo zahtjevnu scenografiju Valentina Svetozareva, ona ravnopravno igra sa glumačkim ansamblom, živi je konstrukt izvedbe, on nemilice pomiče, sastavlja i rastavlja zidove tog zdanja na pozornici među kojima se gube i kroz koje, uzalud, nastoje proći junaci predstave poput izgubljenih duša u kafkijanskom kaosu. Pijesak nemilosrdno curi iz svih pora predstave, poput vremena koje neumitno protiče kroz naše živote a mi nismo u stanju da ga zadržimo, da neke drage trenutke, osobe, mjesta, zaštitimo od tog nestanka u vremenu i prostoru – svi su gubitnici u toj predstavio čovjeku i dogmi, o vjeri, ljubavi, prijateljstvu, mržnji, mogućnosti ljudske spoznaje i božanske mudrosti, ali i nemoći čovjeka zarobljenog u žrvnju povijesti – historije koja se sa njim tako bezdušno poigrava i svjedoči da je: „ … svaki čovjek uvijek na gubitku …“
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković