Filozofski i psihološki svijet glavnog junaka, Ahmeda Nurudina, sa jedne strane i njegovu borbu sa sistemom, društvenim i političkim okolnostima, sa druge strane, trebalo je pretočiti u scenski izraz. To je, vjerujem, bio veliki i odgovoran posao?!
Naravno. Ja smatram da je „Derviš i smrt“ jedan od najvećih romana svih vremena, koji je napisan, i ja to uvijek kažem. Kada bi došao kraj ove civilizacije i kada bi trebali pokazati smisao našeg postojanja, sigurno bi bili tu romani od Dostojevskog, od Šekspira, muzika od Baha i freske od Mikelanđela i, naravno, bio bi tu i roman „Derviš i smrt“. Taj roman pokazuje šta je ljudsko biće i koje su sve te naše borbe u toku života, naši strahovi, vjere. Tako da smo mi zapravo krenuli da radimo predstavu s idejom da radimo predstavu o čovjeku danas. Ta kasaba, o kojoj piše Meša Selimović, to su samo jedni zidovi kojih imamo i danas. Mi svi i danas živimo u nekim kasabama samo imamo drugačiju arhitekturu, tako da zapravo je sama predstava jedno putovanje gdje sam derviš traži čovjeka, kao Diogen sa svijećom u ruci preko dana, ali on traži gdje je čovjek oko njega, ali i gdje je čovjek u njemu. Ima jedna rečenica koja glasi, Jesmo li mi postali životinje ili gori, gori od životinja. I ona simbolizuje našu ideju da se vidi ta borba u čovjeku, šta je ispravno, šta znači moral danas? Šta znači zaista oprostiti, jer derviš kaže oprostiću, ali zaboraviti neću. A nekako, svih ovih godina i mi ubjeđujemo sebe da opraštamo.
A znamo li oprostiti?
E to je ono što se i mi u predstavi pitamo, da li zaista znamo oprostiti. I da li zaista znamo šta se zaista krije iza riječi ljubav. Lako je izgovaramo, ali kako pronaći pravi smisao, tako da svega tu ima. Zapravo mislim da je naša predstava uzela esenciju u romanu, jer se roman bavi svim pitanjima koje jedan čovjek ima i nosi od rađanja do smrti. Samo se naši odgovori mijenjaju u zavisnosti od naših godina i onoga šta prolazimo.
Rekli ste da ste ovu predstavu radili sa idejom da napravite predstavu o čovjeku danas. Pa gdje je on danas, gdje su te univerzalne vrijednosti danas? Šta je sa našim emocijama, gdje je ljubav, kako se boriti sa gubitkom, izdajom? Šta je sa moralom?
Da, upravo to smo željeli, sve te emocije oživjeti na sceni. Trebalo je puno toga iz ovog romana „otključati“. Posebno je bilo teško na neki način objasniti šta znači izgubiti brata, kako se boriti s tim, a u isto vrijeme doći i do glavne tačke u ovom djelu. Željeli smo da to bude vjerodostojno, kako to zaista u životu i bude. A to je teško. Kako spasiti brata za jedan dan? Sve su to stvari koje je trebalo prikazati scenski, dakle, da budu i vizuelno zanimljive, atraktivne, a opet ljudske, svakodnevne. Glumci to sve trebaju proživjeti na sceni da bi odigrali na pravi način. Ovo je univerzalna priča o čovjeku. On je uvijek nekako rastrgnut između ovozemaljskog i onozemaljskog. Tijelo ga vuče za strastima, na zemlju, a duša gleda prema Bogu. U ovoj predstavi čovjek je, dakle, rastegnut, između zemaljskih ljudskih strasti i duše koja stremi prema nebu.
Predstava je sjajno nadopunjena raskošnom scenografijom, kostimima, muzikom, pa čak i živim životinjama na sceni. One daju svojevrsni pečat cijeloj priči. Je li to bila neka zamisao od početka? Za Vas kažu da ste reditelj spektakla?
Da, da. Ja u svojoj rediteljskoj ideji, a rekao sam to još na prvoj probi ansamblu, želim da nađemo pozorišni jezik ovog velikog romana. Želio sam da vidimo taj roman na sceni. Nisam htio da nam taj roman bude samo neka početna inspiracija od koje ćemo mi graditi neku našu strukturu, nego sam zaista htio da nekako odigramo „Derviš i smrt“ da ta kasaba počne da živi. Ima jedan dio u romanu gdje Meša Selimović opisuje kako Derviš hoda po kasabi, kako ima osjećaj da svi ti zidovi pulsiraju oko njega, kako ga stišću, kako se otvaraju, tako da je to meni bila jedna početna ideja da treba odatle da krenemo i da tražimo vizuelizaciju tog djela na sceni. E onda, naravno, ti zidovi ponekad postanu i ta mašinerija koja lomi individuu. Jer uvijek je veliko pitanje, i u pozorištu i u životu, šta može individua protiv sistema. S druge strane, ti zidovi su ponekad i barijere koje mi imamo u našim glavama. Tako da jedna strana je taj emotivni, unutrašnji svijet koji smo pokušali prenijeti na scenu, a s druge strane je taj sistem.
„Derviš i smrt“ je obimno djelo. Vi ste radili i njegovu dramatizaciju. Koliko je to bilo teško, šta zadržati, šta odbaciti. Vi ste vrlo malo toga odbacili. Šta Vam je bilo važno da zadržite?
Sve što je bilo u romanu ja sam htio nekako da pokažem. Recimo, taj Hasanov ulazak u kasabu i u tvrđavu, meni se to toliko dopada u romanu tako da sam insistirao da i naš Hasan uđe na konju. Ta snaga i ljepota koju ima konj je zapravo ono što je Hasanova ideja. On uvijek čezne i bori se za slobodu. On kaže „mlad si dok si spreman da započinješ stvari iznova“. Tako da smo se zaista trudili da napravimo na sceni atmosferu koja bi pokazala šta mi vidimo iza tih riječi u romanu. Mi smo željeli stvoriti svoju scensku estetiku.
Razgovarala: Danijela Regoje