Teatar prosvjeda – krik i patnja žrtve

Pretposljednje večeri 38. Pozorišnih/kazališnih susreta u Brčkom dogodila se još jedna kazališna predstava koja će ih, nedvojbeno, obilježiti i, uz „Šindlerov lift“ Darka Cvijetića u režiji Kokana Mladenovića, a u izvedbi sarajevskog Kamernog teatra 55, pokazati kako to teatar zaista može biti angažiran, suvremen i aktualan, naravno na kazališno utemeljen način. Riječ je o predstavi „Sedam strahova“ rađenoj po motivima istoimenog romana zeničkog književnika Selvedina Avdića, dramatizaciju potpisuju Emina Omerović i Selma Spahić, potonja je i redateljica – scenografkinja je Mirna Ler, kostimografkinja Lejla Hodžić, muzika je djelo Basheskia & Edward EQ, a koreografija i scenski pokret Thomasa Steyaerta. Glumački ansambl Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici gdje je predstava, u koprodukciji sa XX Festivalom bosanskohercegovačke drame praizvedena početkom juna ove godine, predvodi izvanredan Ermin Bravo, uz njega igraju ništa manje predano Selma Mehanović, Enes Salković, Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Snežana Vidović, Siniša Vidović, Lana Delić, Predrag Jokanović, Muhamed Bahonjić, Uranela Agić kao i dječaci/djevojčice: Tarik Hodžić/OsmanEfendić/Arman Salihović/Vedad Babanović, Iman Muslić/Luna Lisica. 

„Svijet Sedam strahova pun je zamki koje bezuspješno pokušavaju izbjeći njegovi likovi. U njemu ljudi preko noći postaju nevidljivi, a duhovi se nenadano pokazuju i uspravljaju. Tamo je teško uočiti šta je stvarnost a šta košmar, granice se ruše i pukotine proždiru zidove sve dok ne shvatimo da više nije važno na kojoj smo strani, jer su posljedice iste…“ opisuje srž romana autor, Selvedin Avdić. A Emina Omerović, ujedno i dramaturginja predstave, dodaje: „Zaista, već skoro trideset godina živimo noćnu moru u kojoj smo paralizirani strahovima koji, kao i u romanu, imaju različite oblike, težine, brzine, naravi, namjere… Živimo u svijetu džina, prikaza i duhova, koji izviru iz kolektivne traume s kojom se nikada nismo suočili. Živimo u društvu u kojem nema mjesta za pitanja; dapače, bojimo ih se postavljati“.

A teatar, kako ga shvaćaju autori i protagonisti obje pomenute predstave, upravo i jeste tu već više od dva milenija da bi postavljao pitanja, ključna i bitna kako bi barem pokušali razumjeti svijet oko sebe, društvo u kojem živimo, ljude s kojima se susrećemo. Ono što je u predstavi „Šindlerov lift“ Crveni soliter, mjesto patnje i krika žrtve, lociran u Prijedoru, ovdje je Muzička škola u Zenici, obavijena šutnjom i sramom zbog događa u njoj tijekom minulih ratnih događanja, kada su baš tamo nestajali ljudi samo zbog toga što su bili druge vjere ili nacije – dva zloduha, dva kriminalna tipa u predstavi, braća Pegaz, pri samom kraju ove bravurozno postavljene, režirane i odigrane kazališne storije, to će ne bez cinizma direktno izreći: “Muzička škola je naš poklon gradu. Nakon svih belaja koji su se tamo desili, grad više nije nevin niti će biti dok bude svijeta. Kad god se na nekom mjestu okupi više ljudi i kad počnu pričati o tome kako je grad lijep, pitom, a ljudi u njemu dobri, netko će se sjetiti Muzičke škole…“ I, kao i kod Cvijetića u „Šindlerovom liftu“, i ovdje se postavlja pitanje krivnje i nevinosti, nas koji smo ostali, znali za to što se događa učinili nismo ništa da bi to spriječili. U tom mračnom vremenu kada su ubojstvo i smrt bili svakodnevica. Jedan od braće Pegaz u toj optužbi je neumoljiv, okomljuje se na Besima, on je glavni lik u predstavi: „Stani, ti misliš da si ti nevin? Čekaj, znao si za Muzičku školu. Čuo si za sve što se tamo dešava. Dakle kriv si. Kriv si i ako nisi čuo, to znači da nisi brinuo za druge ljude i da si mislio samo na svoju glavu. I ne samo ti, svi ste vi krivi, niko nije nedužan. Niko!!!“

No, „Sedam strahova“ ne sadrži se samo u tome, svojevrsna je to epopeja jednog čovjeka na rubu očaja, promašene egzistencije, koji „sve čini da bi što duže zadržao iluziju da njegov život nije to što jeste“, kako će ga okarakterizirati jedno od lica u predstavi, on je razočaran, bezvoljan, sjajno ga donosi Ermin Bravo, ali ipak u jednom trenutku pronalazi snagu da se trgne, izdigne iz te klonulosti i pokušava pomoći bliskoj osobi – nešto poput činovnika Berengera U Ionescovom “Nosorogu“ koji se isto tako, gotovo neprimjetno, preobražava od nekog nikom važnog mladog čovjeka sklonog piću i bez ikakvih ideala i prohtjeva u odlučnog borca za spas ljudske vrste, s pokličem: „Kako čovjek može biti nosorog, to je nepojmljivo, čovjek je nadmoćan nosorogu!“ Jer, nosorog je oličenje, kod Ionesca, najezde fašizma, ovaploćenje zla, Besim, glavni lik u predstavi Selme Spahić „Sedam strahova“, igra ga maestralno već pomenuti Ermin Bravo, također se suprotstavlja tom zlu, prepoznaje ga i toj borbi predaje se potpuno i bez ostatka. Selma Spahić redateljica je osobenog, kristalno čistog i vrlo poetskog scenskog rukopisa, nikada neće pretjerati sa znakom, kodom, simbolom, gestom koje odabire, uvijek je na onoj nevidljivoj granici mogućeg i stvarnog koje se pretače u onostrano, fantastično, magično. U ovoj predstavi usudit će se otići i korak dalje, briljantno kreirati višeminutnu igru pokreta i tijela, bez izgovorene riječi /koreografija i scenski pokret Thomas Steyaert/ i njome predstaviti rađanje zla, razobličiti nasilje u porodici u svoj mučnini i jezi što se, skriveno, događa među četiri zida, i pokazati sam izvor budućeg ništavila – sjajno ga proživljava glumica Snežana Vidović. Komad završava a gdje drugdje do na deponiji, otpadu, smetlištu ljudske civilizacije, vizualno ga vrlo efektno oblikuju scena i kostim Mirne Ler i Lejle Hodžić. Ogoljen u svojoj nutrini Besim napušta pozornicu, no ne bez nade, u pratnji svoje bivše drage, kaže: „Sve će biti u redu“, ona mu odgovara: „Vidjet ćemo.“

Svetlana Aleksejevič, bjeloruska novinarka i književnica, dobitnica Nobela za književnost, jednom je izjavila: „Svatko treba mirno raditi svoj posao, svoj mali posao. Izabrao si ga, na strani si dobra i svijetla ili si na strani zla i tame. Ako si na strani svjetla, moraš raditi sve za što si ponosan, što danas možeš učiniti.“

Teatar prosvjeda, krik i patnja žrtve – mislim da je to teatar na strani svjetla i dobra – njemu pripadaju i ove dvije čudesne predstave Kamernog teatra 55 i Bosanskog narodnog pozorišta.

Piše: Mladen Bićanić

Foto: Dejan Đurković