Iz sna o sebi do „Sedam strahova“

Mnogo puta se čini da je nešto što se događa u snu konkretna realnost. I obratno. Da li se ta noćna strana čovjekovog života transponira u stvarnosti, pitanje na koji mnogi pokušavaju odgovoriti. Dileme života u iracionalnom svijetu nikada ne ostavljaju ravnodušnim. Potkrijepljene dramatičnim događajima iz bliske prošlosti izazivaju mnoge strahove koji su ubojitije oružje za potpunu alijenaciju onih koje su pogodili.

Umjesto da poslije katastrofalnih zbivanja čovjek gradi svoju karijeru, porodicu i sve ono što čini puninu njegovog života, prinuđen je zbog aktivacije starih dešavanja pretvorenih u strahove  sve više tražiti pomoć psihoterapeuta ili pokušava to. Možda, kao što u predstavi zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta „Sedam strahova“ nije moguće napraviti jasnu i preciznu razliku između stvarnosti i fikcije, i u svakodnevnom životu, pojedinac izopšten iz kolotečine grupnog urlika o bilo čemu zamišlja i da su njegovi strahovi samo fikcija, pa odlaže odlazak nekome ko mu može pomoći u psiho socijalnom smislu.

U kazalištu bez rediteljskog iščitavanja i maštanja o tim momentima neće posjetilac jasno razlučiti taj odnos između stvarnosti i iracionalnosti, odnosno tu noćnu stranu njegovog života.

Relacioni odnos fikcije i realnosti, i (ne)privida o kreiranju života od strane fikcije je nastupio zbog toga što su koliko dojučerašnje direktne komunikativne opcije zamijenili Instagram postovi, društvene mreže, manipulativni pokreti i novi svjetovi. Da li su novi svjetovi bolji ili lošiji u pozorišnim predstavama mogu svojom maštom najbolje odgovoriti reditelji. Navedeni nusprodukti života u reality fenomenima ne ostavljaju čovjeku mogućnost da ima pravo svih mogućih životnih izbora i da se može predomisliti. Okovi profiterskih ideja i projekata ga stežu ne dajući mu bilo kakvu mogućnost da promijeni svoje mišljenje ukoliko ne uvidi pogubnost tih instant rješenja. Reditelj se u svom maštanju boljeg svijeta mora izdići iznad takvog miljea egzistiranja. Ako to ne uspije onda je napravio ogroman i nemjerljivi problem.

Pozorište i umjetnost, uopšte, jesu na neki način odnos prema životu i prema svijetu tako da umjetnici uvijek istražuju neku vlastitu enigmu u toj konstelaciji vremena i istorije. Katarza koju trebaju doživjeti i proživjeti svi poslije južnoslavenskih turbulencija je i u pročišćenju relacije između fikcije i stvarnosti. Ukoliko se relacije ne pročiste i ne razjasne kroz san o sebi, prijeti opasnost da se pomenuti fenomeni pretvore u mit. Uspostavljanje odnosa s drugim osobama je san o sebi i san o sreći. A to je bitna razlika od onoga što je gruba relacija stvarnosti i fikcije, odnosno noćne strane čovjekove ličnosti.

Dobar dio onih koji su vidjeli zeničku predstavu će je prihvatiti i zavoljeti zbog pokušaja da se ukaže na iracionalnost bilo kojeg od sedam strahova i da se oni apstrah(k)uju iz čovjekovog života kao generatori nečega što urušava njegovu psihičku i društvenu stabilnost. Ali, ono što predstava nije izvela do kraja je pokazivanje stanja u kojem  se svi strahovi i traumatična stanja usložnjavaju i multipli kuju zbog prenošenja života iz stvarnog u virtuelni svijet. Život na društvenim mrežama i vođene raznoraznih kampanja preko istih  je nešto što dovodi do potpune dezorijentacije pojedinca, zbog čega on gubi povjerenje i u sebe, i druge, i u cjelokupno društvo. Životom preko mreža i kreiranjem dogadaja u tom prostoru nezadovoljni su i frustrirani oni koji život mnoge realnije doživljavaju. Jer, upravo u tom virtuelnom svijetu se mnogo više „kreiraju“ laži, obmane, podmetanja, prosuđivanje i prokazivanje nekoga samo zato što je ugrozio interese „velike braće“, koji kreiraju svijet po tom modelu. U tom svijetu u kome dominiraju instant zvjezdice, beskonačna prevara je sistem života. To rediteljsko maštanje boljeg i drugačijeg svijeta, koji svi očekuju s nestrpljenjem, moralo bi da bude s mnogo većem kreativnom i stvaralačkom energijom. Mnogo više estetskih izazova za sintagmu maštanja o boljem životu pruža sam roman, po kome je rađena predstava, nego ono što je prikazano u inscenaciji.

Piše: Srđan Vukadinović

Foto: Dejan Đurković