Osvrt na predstavu: „Sedam strahova“ je naša apokalipsa danas, prije, ubuduće i zauvijek

Sedma po redu predstava u takmičarskom dijelu regionalnih 38. Susreta BH pozorišta u Brčkom, i jubilarnih 20-tih poratnih Susreta pozorišta-kazališta u našem gradu, nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim, nezapitanim i spokojnim. Predstava se mogla „čitati“ od početka, s lijeva na desno, s kraja, s desna na lijevo, dakle od kraja, mogla se čitati iz i sredine, dakle dramski se može konzumirati bilo koji njen segment, slika, dio, dramski fragment, a da ništa ne naruši njen savršeno postavljeni spiralni ritam radnje, mjesta i vremena u kojem se igra.

Velike zasluge za to pripadaju rediteljici Selmi Spahić i bez obzira kojim se pravcem bude razvijala pandemija u koju se zaglavila čitava planeta, „Sedam strahova“ će ostati još dugo, dugo, da živi svoj pozorišno- kazališni život na daskama koje život znače, radi publike gladne ovakvih dramskih komada, i radi strahova sa kojima se suočavamo i  kad pokušavamo da bejžimo od njih. Zašto!?

U najavi ovog komada škrto i inteligentno stoji da je ovo predstava koja govori o strahovima koji imaju različite oblike, težine, brzine, naravi, namjere i sve druge dramske i umjetničke poruke. Predstava opservira život u svijetu džina, prikaza i duhova, koji izviru iz kolektivne traume s kojom se nikada nismo suočili.

Ali za vrijeme, i nakon predstave, Boga mi jesmo, a bilo je ivrijeme.

Sedam smrtnih grijeha ili Sedam glavnih grijeha, kako ih definira katolička kršćanska praksa su: Oholost, Škrtost, Bludnost, Zavist, Neumjerenost u Jelu i Piću, Srditost i Lijenost, i sve ove grijehe imamo savršeno dramski dočarane i bez umjetničkog okvira, proumljene u predstavi „Sedam strahova“.

Gledajući predstavu same od sebe nameću se i društvene i pojedinačne socio- patološke pojave, agesivnost, strah, paraliza, ludilo, bezvoljnost, šizofrenija, gramzivost, paranoja, nedostatak empatije, mržnja, destrukcija i autodestrukcija, sadizam i mazohizam, mitomanija…

I kao glavna poruka predstave, gdje se miješaju realno i irealno, silovani razum i odnjegovano ludilo, dobro kao mana i zlo kao vrlina, prošlost koja mrtva živi još u nama mrtvima i kloniranima, i budućnost koja nije ni porođena ali u najbitnijem određuje naš život kroz strahove od dogođenog i nedogođenog, naš i život planete, gdje obesmišljeni ljudi više liče na parcove, muhe, vukove i zečeve u nekom rešetkastom uspjelom frankeštajnskom eksperimentu, nego li na bića kojima vlada razum, plemenitost, kultura i želja za redom, radom i mirom.

Autor komada Selvedin Avdić pokušao je i uspio ispisati ovaj tekst tako da se gledatelj drame „Sedam strahova“ nakon uznemirujućem i samopropitkujućeg konzumiranja komada, sve i da hoće, i da sa sobom ima jednog psihijatra i dva dobra kazališna kritičara, ne može ni na koji način  riješiti, osloboditi onoga što je vidio i što se zauvijek nastanilo u njegovoj nekad zaključanoj, a sad pomoću strahova, otključanoj glavi i duši, ne možemo se rasteretiti, jer možemo pobjeći u Švedsku, ali ne možemo pobjeći od sebe i nas.

Kad se komad odgleda do kraja čovjek se sa „Sedam strahova“ zarazi kao sa virusom korona, s time što se korona može inekako odbolovati ili preživjeti, ali od ovog komada i njegovih poruka od kojih je glavna da je čovjek biće straha i da ga se nikada i ni na koji način neće riješiti do Smaka Svijeta.

Ovo je predstava koja daleko prevazilazi bosanskohercegovačke i regionalne okvire, prevedena može se gledati u bilo kojem dijelu svijeta, tako da su i Avdić i Spahićeva, uspjeli „Sedam strahova“ univerzalizirati i učiniti je jednom od besmrtnih predstava, što je za naše uslove trijumf, katarza i put ka smislu kroz besmisao i strahove.

Piše: Suvad Alagić

Foto: Dejan Đurković