Kraljica samopomoći ili može li se zaustaviti zlo braće Pegaz iz Crvenog solitera?

“Cinizam, ironija i sarkazam. Za što služe? Kome trebaju? Kakva korist od njih? Ko ih iz izmisli? Nizašta, nikom, nikakva, jebo mu ja mater!”, piše nepouzdani pripovjedač u “Zapisima” (Sedam strahova).

“Cinizam je druga riječ za ljenost”, otprilike je zaključak Rutgera Bregmana u knjizi “Human Kind: A Hopeful History”. Bregman na nešto više od 400 stranica knjige uvjerava čitaoce da ljudi po prirodi nisu zli. Ne mogu posve reći da me razuvjerio, ali svakako je poljuljao cinika u meni.

Cinizam je gubljenje vjere da može drugačije, rekla bih. “Iza svake priče ima neki crnjak”, često cinična ja govorim svome uredniku.

“Ovdje nikada nećeš biti sretan”, ponavlja žena ukazanje Besimu u predstavi. Pesimističko je to, cinično, proročanstvo za njegov stan, grad, za cijeli svijet. Čak mu je i ime ironično i cinično -Besim/Nasmiješen, a on se već godinama nije nasmijao.

Predstava “Schindlerov lift”

A i kako bi, glavni lik u košmaru od života svjedoči jednoj od najvećih ironija njegovog života, saznanju da se zlo odlučilo nastaniti u Muzičku školu, čisto iz bolesne potrebe da zauvijek označi svoje prisutvo kao “poklon gradu”.

“U Muzičkoj školi u Zenici su govorili ljudima da idu na pevanje. ‘Pevanje’ su bili krici u toku batinanja. Kada su ti krici postajali glasniji, oni su pojačavali muziku (u muzičkoj su školi) da zaguše te krike”, prepričao je novinar Nemanja Stjepanović, suautor fotomonografije „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina.

A onda braća Pegaz Besimu objasne da niko nije nedužan. Pale se svjetla, ogoljeni smo sada mi, preostala publika (jer onaj drugi  dio nije mogao izdržati ni fiktivne  scene nasilja, a možda im je samo bilo dosadno) i u nas se upire prstom. “Nisam ja”, imala sam poriv da povičem, a ustvari jesam; svaki put kad sam svezala jezik i ruke pred nepravdom što bogato hrani Pegaze i nagone ih da se razmnožavaju u tolikoj mjeri da sebi kažem “Ovdje nikada neću biti sretna”.

“Niko iz naselja nije ni pokušao pomoći nesretnici. Muškarci su smatrali da bi bio opasan presedan uplesti se u tuđe bračne odnose, a žene su mislile kako ima neke pravde u tome, jer njena ljepota nije bila poštena prema njima. Nije prošlo mnogo i komšiluk se sasvim navikao na Bademine krike, kao što je prihvatio i svakodnevne zemljotresne udarce teške metalurgije iz fabrike.” (Sedam strahova)

U moju kuću često je svraćala djevojčica. Prvo je prilazila dvorištu, a onda se polako uselila preko dana u naš dnevni boravak. Bila sam uvjerena da voli moje dijete. Nije odlazila iz moje kuće dok nije završila sa jelom. Jednom mi je rekla da će opet spavati u hladnoj sobi. Njezinu majku otac je bacio o zid, tačnije bacio je njezinu glavu. Ja, i svih 40 kuća, što se kod nas broji komšilukom, smo saznali šta se desilo.

Predstava “Darian, hrvatski kralj samopomoći”

“Lijena je i neće da radi”, govorile su žene.

Potegla sam sitan potez, nikakav, nisam htjela da se miješam ko Bademin komšiluk; ko okrenuti obrazi iza bijelih okvira Crvenog solitera dok šute pod najezdom Pegaza.

“Nacionalista je uvijek onaj drugi”, piše Dušman Kecmanović; odgovornost je uvijek na nekom drugom, a krvava tijela koprcaju se po najlonu; bageri presađuju kosti; nestaju Alekse.

Je li baš toliko sve crno? Hoće li sva ona izgovorena imena iščeznuti zajedno sa sjećanjem na Schindlerov lift i Sedam strahova? “To nikad, nigdje nije bilo”, možda će neko sutra reći, a onda, ne daj bože, opet sve zbog zaborava ponoviti.

Avdić, Cvijetić, Kulenović spakovali su među korice opomene vješto pretočene u pokrete, raskoš scene, muzike i naglas izgovorenih riječi. I dok dočekamo Dariana da nas izbavi iz košmara od trauma, ja ću prepričati Bregmanov recept za bolje sutra, za svaki slučaj:

  1. Kad si u sumnji, pretpostavi ono najbolje.
  2. Razmišljaj po scenariju “svi dobivaju”
  3. Raspituj se više šta drugi žele.
  4. Ne osjećaj SA drugima, nego ZA druge.
  5. Pokušaj razumjeti druge iako ne shvataš kakvo im je polazište za stavove.
  6. Pokušaj razumjeti da drugi vole svoje, kao i ti svoje.
  7. Izbjegavaj vijesti.
  8. Ne tuci fašiste.
  9. Ne stidi se činiti dobro.
  10. Budi realan.

Piše: Emina Osmić-Hajdarević

Foto: Dejan Đurković