Što više strahova imaš, to si više čovjek

Strahovi nam nisu dragi. Ne volimo ih. On nas guše, pritišću, čine da se osjećamo bespomoćno. Strahovi nas čine pokornima. Ali strahovi mogu biti i dobri jer nam ne dozvoljavaju da pravimo gluposti.

Demistifikacija strahova kroz igranje na daskama koje život znače za nekoga donesi olakšanje, za nekoga nešto sasvim suprotno. Predstava „Sedam strahova“ donijela je pred brčansku publiku fiktivne likove i mnogo mračne prošlosti, ljudske sudbine prepletene oko potisnutih emocija, nezadovoljstava i frustracija. Vidjeli smo čovjeka sa sedam strahova ali i onoga bez ijednog. Vidjeli smo kako se začinju demoni i u šta se pretvaraju.

Strahovi sa kojima se ne suočimo postanu naš zatvor. Poput Muzičke škole koju publika u predstavi nije vidjela golim okom, nije čula strašne krike, ali je bila itekako svjesna o kakvom nasilju i zločinima je riječ. U strašnim, mračnim i teškim vremenima oni loši se dočepaju moći. Oni imaju svoje argumente, koliko god bizarni bili, i oni vode glavnu riječ. Ali odgovornost nije samo na njima, nego i na nama koji okrećemo glavu, da ne vidimo i ne čujemo, i usput se zaprljamo. Jedini put ka pročišćenju vodi kroz suočavanje, prihvatanje onoga što se desilo a o čemu se šuti. Tek nakon toga se možemo ponovo roditi i pokvariti nakane braće Pegaz.

Moglo bi se reći da je kraj predstave otvoren, možda kako bismo napravili spisak sopstvenih strahova. Predstava Bosanskog narodnog pozorišta Zenica je nagrađena iskrenim aplauzom one publike koja je Strahove odgledala do kraja.

Piše: Alma Kajević

Foto: Dejan Đurković