Ovogodišnji 37. regionalni Sureti pozorišta/kazališta u Brčkom, igraju se bez publike iz razloga poštivanja mjera pandemije, što je na koncu i zakonska obveza i za institucije i za građane. No, nedostatak publike u dvorani Doma kulture Brčko, skoro je nenadoknadiv gubitak za Susrete, ali i veliki izazov za glumce da u novonastalim okolnostima, po ko zna koji put, na „dasakama koje život znače“, daju sve što mogu i što su već dali od sebe. Opće poznata stvar u teoriji kulture pozorišne umjetnosti je da pozorište kao prva prepoznata i uspostavljena kultura u historiji ljudskog roda, ne može bez društva, u ovokm slučaju ljudi u dvorani, niti društvo kao sistem može opstati u dosadašnjem obliku bez publike, u širem značenju kulture kao sveukupnog načina života jednog društva, pa i cijele civilizacije.
Tim povodom, iz ugla sociologa i antropologa, svoje viđenje koje, zbog duljine, donosimo u dva dijela, dao je i dr. Srđan Vukadinović, sociolog, antropolog, naravno i redovni profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli.
“Pa u svakom slučaju, evo pokazuje se specifičnost kakva je ove godine. Teško da je ko pretpostavio da će biti pozorišne predstave bez publike jer se pozorište radi za publiku, kao što se svako umjetničko djelo radi za publiku i nema tog umjetnika koji radi samo za sebe, nego ipak radi za publiku. On može da radi za neki uži krug, suženi krug publike, ali to je osnov. Ko je mogao da pretpostavi da će fudbalski stadioni velikih evropskih ekipa biti prazni, jer iako je to hiljada ili 1.500 gledalaca, to je prazan stadion u odnosu na njegov kapacitet. I u kazališnim salama 50 ili 100 ljudi, to je prazno, zanči ne poluprazno, nego potpuno prazno.
E sad, kada govorimo o tome, u jednom periodu razvoja ljudskog društva, a nije postojao ni jedan segment u toj istoriji bez kulture, a takođe ni kultura bez društva. Itekako su oni povezani. Čak i kod onih pojavnih oblika kulture u najstarijim oblicima ljudskog delanja imamo neke oblike kulture. Jesu li to oblici kulture koja je stara 10 ili 20 ili 30 hiljada godina, je li to kultura ledenog doba, je li to pećinska kultura, i ono pećinsko slikarstvo, jesu li to one čuvene pećine. Prije svega za pozorište „Tri brata“ u Francuskoj gdje je prva maska nađena, je li to prvi znak za pozorište …!?
To je sad sasvim nebitno, ali ni jedan oblik kulture ne bi postojao bez društva, ni društvo može postojati bez kulture, s tim što kultura nije samo spoj duhovnih i materijalnih vrijednosti. Znači, kultura je spoj nečega što je slika, što je predstava, što je muzičko djelo i nečega što je građevina, što je istorijski spomenik, znači to je samo jedan dio kulture.
Kultura je mnogo širi pojam, postoji kultura ponašanja, postoji kultura življenja, kultura odijevanja, kultura ishrane, znači kultura je život. Ona je mnogo šira od onoga što se na prvi pogleda čini, kao spoj duhovnog i materijalnog vrijednosnog dijela života. Ona je mnogo više od toga. Kultura je, prije svega način života, i mi kada gledamo nečiji način života, kada gledamo njegovu ishranu, njegovo odijevanje, njegovo ponašanje, to je kultura i to jer način života kakav je on, čovjek, navikao, prema kome se on civilizivao.
Uostalom, kulturološki civilizacijski kodovi idu čak ispod ivica zakona, nekih ivica zakonitosti, recimo, ako nađu nekoga sa dva grama droge ili pet grama droge u Beogradu ili Sarajevu ili Zagrebu, on neće dobiti ništa, nikakvu kaznu, ali ako drogu nađu kod nekoga na Tajlandu, on će dobiti doživotnu robiju za takvo nešto. To je kultura života, način života, stil života koji propovijedaju određene sredine i podneblja.
Isto kao što je kultura života u nekim sredinama da vi neke ljude, koji su u kriminalnom miljeu ili se ponašaju ispod nekog zakonskog osnova, dižete na pijadestal vrhunskih vrijednosti. Kolumbija je itekako voljela Pabla Eskobara, jer je od njega živjelo nekoliko desetina, pa i nekoliko stotina hiljada ljudi od tog kažimo, pod znacima navoda, biznisa koji je on razvijao.
Kultura na Sardiniji, Siciliji izuzetno je poštovala i Lakija Lućana i Don Vita Korleonea. Iz istog sela su bili i izuzetno poštovani … jer to je stil života tih sredina koji su tokom vremena gradili takvo nešto.”
/nastavak u narednom broju/
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Freepik