Srđan Vukadinović: Trpeljivost života i „Petrijin venac“

Predstava „Petrijin venac“ u produkciji beogradskog „Ateljea 212“ je još jedno djelo nastalo iz pera velikog pisca Dragoslava Mihailovića, a koje je prethodno prvo doživjelo filmsku slavu, a onda i onu kazališnu. Davnih osamdesetih godina XX vijeka film o ženi nestvarne upornosti u rješavanju nagomilanih teškoća je osvojio zlatnu pulsku Arenu, a u glumačku orbitu lansirao tadašnju Petriju, glumicu Mirjanu Karanović, koja je bila studentkinja tek druge godine Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu.

Mnogo je velika odgovornost pred rediteljem i ostalim protagonistima kazališnog čina ako se hvataju u koštac sa djelom nastalim iz pera jednog velikog autora, i djelom koje će najšira publika prvo percipirati po filmskom ostvarenju. Takav pozorišni komad mora imati nešto specifično svoje, kako djelo i filmska ekranizacija ne bi nadvladali pozorišni čin. Jer, uvijek postoji ta opasnost da gledateljstvo identifikuje sve buduće Petrije sa nositeljicom glavnog glumačkog lika u filmu.

Reditelj beogradske predstave, Boban Skerlić, i dramaturškinja Mila Mašović-Nikolić su se potrudili da u samom prikazu glavnog lika naprave značajan otklon od filmskog lika. Tri glumice tumače glavni ženski lik po kome se i zove komad. Petriju mlađu igra Marta Bjelica, Petriju gradsku Jovana Gavrilović, dok Petriju udovicu glumi Milica Mihailović. Namjera je da se s takvom rediteljskom podjelom pokaže da je žena marginalizovana bez obzira u kome je razvojnom dobu, na kojem je nivou svijesti ili angažmana. Marginalizacija žena u društvu proteže se mnogo unazad. Pozicioniranje žena u potpuni životni zapećak bez elementarnih prava, samo sa onim jednim i jedinim da trpi turobnost života i da šuti je karakteristika bilo kojeg vremena. Samo su načini marginalizacije drugačiji. Sofisticiraniji su kako se vrijeme i tehnološke datosti razvijaju. Nameće se život ženi mnogo teži i komplikovaniji nego što je.

„Sistem vrijednosti“ u društvu namijenio takvu ulogu ženi Petriji i njoj ostaje jedino da svojom trpeljivošću pobijedi život. Da ih lakoćom prevazilaženja svih životnih prepreka samo neutrališe. Ako pri tome ima dozu lucidnosti i intuicije, koje nisu snalažljivost, nego njen izgrađeni sistem vrijednosti koji bi svi u društvu trebali da prihvate, prepreke nisu savladive. Ona se vješto izvlači iz  začaranog lavirinta. Nalazi rješenja koja djeluju čak i duhovita, i jednostavna. Toliko jednostavna da će se mnogi poslije gledanja tri Petrije u jednom liku zapitati kako se toga oni nisu mogli sjetiti. Vjerovatno će stvoriti i sliku poimanja žene kao visoko emotivnog, intuitivnog i razumnog bića. Koja probleme mnogo efikasnije rešava nego muški dio populacije. Pri tome, naravno, ne kukajući na sva zvona da joj je život težak, nezamisliv i neizdrživ. Takve žalopojke se nikada neće čuti. Mogu se čuti samo riječi ohrabrenja za sve koje život nimalo ne štedi.

Svaka od tri Petrije posjeduje i nosi u sebi na svoj način trpeljivost života i šifru egzistencijalnog rješenja. Vitalne su i jednostavne, a teške stvari i način njihovog razrješenja se ne smiju komplikovati jer će se situacija učiniti još težom. Najteži i na prvi pogled nerješivi problemi razrješavaju se jednostavnošću, intuicijom, srčanošću i toplinom. Svaka od tri Petrije zrači vedrinom svakog od tih pomenutih svojstava. Njima ta svojstva daju posebnu snagu da rješavau probleme. Prostor slobode koji Petrija osvaja teško je osvojiv. Ali, nije nedostižan.

Ako se život doživljava kao teret teško ga je proživjeti. A ako se doživljava onako kako ga i svaka od tri Petrije u svom vremenu i razvojnom dobu doživljava, onda ga one žive bez obzira na sve prepreke. Ako je trpeljivost života puna duha i vedrine kakvom zrače Petrije(a) onda se isti jednostavno živi.

Predstava „Petrijin venac“ pored sistema vrijednosti koji uspostavljaju nosioci ključnih rola u ovom komadu uspostavlja i  toliko potreban način života koji njeguje i razvija vrhunske vrednote. Sa Petrijinim vrednotama svijet je puno bogatiji, a život smisleniji i lakši. Zbog toga mnogi treba da pokupe i ugrade u svoje vrijednosne sisteme sve ono što Petrija nosi, a sve ono sa čime su ovu ženu ili ove žene dovodili u marginalizovanu situaciju, da odbace daleko od sebe. Za sve žene koje trpe nasilje i koju su marginalizovane Mihailovićeva Petrija je simbol otpora i prevazilaženja istih. Svaki dio ili segment Regiona ima mnogo svojih Petrija. Ali, su nevidljive i neprimjetne. Idu kroz život kao kakve žene-sjenke. A ne trebaju da su sjenke. Trebaju da su gromade koje idu i koračaju kroz život uzdignuta čela, jer njihova trpeljivost života je radna i moralna konstanta svakog društva.

Pozorišni komad „Petrijin venac“, beogradskog „Ateljea 212“, je životna priča pretočena u kazališnu viziju jednog društva koja bi trebalo da je njegova slika  budućnosti i bijeg od vremena kada je bilo ko bio marginalizovan, a najviše žena. Rediteljska invencija i glumačka uvjerlivost i neposrednost protagonista je to postigla i donijela na pozornicu u potpunosti.

Piše: Srđan Vukadinović

Foto: Dejan Đurković