Bićanićev osvrt na predstavu: Petrijin venac patnje i vedrine

„Nikad ne znaš kad ćeš na dobro a kad na zlo u životu da naiđeš“ – poučit će Petriju gazda Ljubiša, već negdje na samom početku njene kalvarije, lutanja po krugovima pakla sazdanim od bola, tuge, žalosti, ali ona se neće predati – nevjerojatna je njena „viša vedrina“, upornost i neslomljivost kojima se odupire svakom životnom porazu i gubitku, njezina nepokornost i žilavost u vječnoj borbi za opstanak. Petrija je glavna junakinja predstave „Petrijin venac“,  izvedene osme, posljednje večeri XXXVI Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom, temeljena je na istoimenom romanu Dragoslava Mihailovića iz 1975-te godine. Na pozornicu beogradskog Ateljea 212 postavio ga je redatelj Boban Skerlić. Roman je izuzetno vješto dramatizirala Mila Mašović-Nikolić, dramaturginja predstave je Jelena Mijović, vrlo funkcionalnu i prilagodljivu scenografiju uradio je Goran Stojčetović a kostim Tatjana Radišić. Muziku sukladnu ideji predstave komponirao je Mate Matišić, na sceni gledamo čak tri Petrije: onu iz mladih dana igra Marta Bjelica, gradska Petrija rola je Jovane Gavrilović, Petriju udovicu glumi Milica Mihailović, uz njih su muški likovi za koje su se, u određenoj životnoj dobi, vezale. Dobrivoja igra Ivan Marković, Ljubišu Tihomir Stanić a Misu Igor Đorđević, a u predstavi se pojavljuju i Branislav Zeremski, Isidora Minić, Jelena Rakočević i Vladislav Mihailović, svi u nekoliko uloga.

Dragoslav Mihailović (Ćuprija 1930. ), romanopisac i dramatičar, redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti, prozaist je od formata, imponira njegov „snažan i prodoran, na novi, savremeni nivo postavljen realizam, nov je i prepoznatljiv“/(Borislav Mihajlović Mihiz), likovi njegovog „ Petrijinog venca „živopisni su i zaokruženi, sve je na svom mjestu, ništa im se ne može prigovoriti. Lice oko kojeg se sve odvija, njen „život i priključenija“, Petrija, plijeni svojim životnim stavom i nepresušnom energijom – unatoč udarcima sudbine: gubi prvo pa drugo dijete, nesretno je udata prvi put, drugi joj mužu strada u rudarskoj nesreći, propije se i umire – ona se svaki put pridigne i krene dalje, nikoga ne optužuje, bez trunke je zlobe i zloće, svjesna da joj valja istrajati, sve dok po nju, kao u zadnjem prizoru, ne dođu „nebeski svirači“.

Autorica dramatizacije, Mila Mašović-Nikolić, Petriju donosi kroz tri lika – kao mladu ženu, na selu, potom kada napusti selo i ode u grad, odnosno malo rudarsko naselje, treća je Udovica, ona koja nam pripovijeda dramu. „Svaka od njih prikazuje jedan od stereotipa ženske sudbine: eksploatisanu seosku ženu izloženu teškom fizičkom radu radu i telesnoj reprodukciji zameniće marginalizovana žena u radničkom kvazi-slobodnom društvu. Gradska, baš kao i Mlada Petrija, lišene su prava na lični identitet van identiteta svojih muževa. Ova dva stereotipa večno žive u sećanju fizički vitalne, ali društveno mrtve Udovice u čijem se umu ova drama odvija“, obrazlaže tu svoju ideju da Petriju utrostruči, Mila Mašović-Nikolić. Postupak je to ne baš čest ali i ne neuobičajen u dramatizacijama proznog predloška, nešto slično vidjeli smo i večer prije, u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“, redatelj Kokan Mladenović uvodi dva glumca da tumače lik Sabahudina Dine Zolja.

Predstava nas vodi kroz životna razdoblja Petrije, grubost seoskog života prvo je iskušenje sa kojim se susreće: „…trebam ženu koja će da mi rađa i sačuva decu…“, grubo joj saopćava muž, miljenik majke, i tjera je s kućnog praga, potom je gledamo u krčmi, vrijedna je i marljiva, opet se zaljubljuje, no i tu nema sreće, ona je ta koja je osuđena da trpi i pati – ali Mihailović uvijek daje i drugu stranu te pripovijesti, otkriva taj njen neugasiv poriv da uvijek krene iznova, da ide dalje, da sama sebi, u sredini muškoj i patrijarhalnoj, izbori pravo na život. No to nije nikakva patrijarhalna slikovnica, neka crno-bijela razglednica iz doba surovog patrijarhata, to je uvijek puna, životna priča, lirska i poetska, satkana od mnogih, raznobojnih niti, Petrija kao da je „…istrgnuta iz neke bajke, jer u onome što zapaža i govori ima narodne mudrosti, ima snažne narodne fantastike u njenim pričama o rađanju djece, o vodi, o svekrvama, vračarama, vešticama, predskazanjima i verovanjima.“ (Milivoje Marković)

„Čovek je taka živina – bilo kakav bol da ima, će da zaboravi i produži da živi, ko da ga nije zadesilo ništa strašno – voli da živi živina!“, pomalo sjetno, ali ne bez životne strasti zaogrnute narodskim humorom reći će na samom kraju predstave Petrija, podsjetivši nas da je ovaj naš, jedini i neponovljiv život, jedina vrijednost koju imamo.

Piše:  Mladen Bićanić

Foto: Dejan Đurković