Glumica Marta Bjelica: Nekad treba zahvaliti i na jednostavnijim stvarima u životu

Posljednja predstava na ovogodišnjim Susretima bila je “Petrijin venac”, u izvedbi Ateljea 212. U predstavi je lik mlade Petrije utjelovila glumica Marta Bjelica.

Tri glumice na sceni, a jedna Petrija. U stvari mlada Petrija, Petrija gradska i Petrija udovica. Kako je bilo raditi na ovoj predstavi na ovaj neobičan način?

Sam rad mi je bio zanimljiv, s druge strane težak ali, ono što je najvažnije, jako je inspirativan. Danas je dosta teško naići na glumce i glumice koji će tako nesebično podeliti sve ono što osećaju, vole i žele i u krajnjoj liniji kako doživljavaju osećaj pozorišta zajedno sa vama. To se prvenstveno dogodilo kao neki impuls koji je Milica Mihailović imala, a zatim se prenelo i na nas dve, njene mlađe koleginice. Ona je starija glumica i ima toliko iskustva iza sebe, ikada vam ponudi jednu takvu meru i pusti da budete važniji, kako bi, zapravo, mogli da budete zajedništvo, stvara neku pozorišnu magiju za koju ja smatram da je jedina ispravna i zbog čega i dalje imam veru u pozorište.

Glumite lik mlade Petrije. Koliko ima Marte u mladoj Petriji i obrnuto? Ipak su to bila neka davna vremena i mnogo toga se danas promijenilo kada su u pitanju žene, a dosta toga i nije.

Ono što mene spaja jeste činjenica da sam ja svojim poreklom i rođenjem zapravo iz slične sredine. Tako da sam intimno bila vrlo uzbuđena jer ću imati priliku da radim na govornom području koje je moje. A što se tiče poređenja karktera volela bih da verujem da ima u meni borca, žene koja je spremna na veru u ljubav, na jedan put bez samosažaljenja, put nade i jedne vrlo vešte spreme i duhovitosti da živi ovaj život. I onda to iz današnjeg vremena deluje tako strašno nemoguće pa mi se čini da sam dobila ovo kao dar da mogu da se podsećam da se nekad treba zahvaliti i na jednostavnijim stvarima u životu.

Sama scena je bila intrigantna, odnosno do samog kraja nije se moglo spoznati šta su, u stvari, gvozdene konstrukcije koje se cijelo vrijeme pomjeraju.

Na kraju su to neka slova koja su i teret, i pokretač, i sprega i u krajnjoj liniji nešto što nas spaja, ali i nešto što Petrija sve vreme sa sobom nosi i gura, ustvari samu sebe i sve te druge koje su sa njom i pored nje.

Vi ste prvi put na Pozorišnim susretima u Brčkom. Kako Vam se dopalo na našoj sceni?

Ono što mi se čini je to da imam neku neobjašnjivu setu prema nekom vremenu koje nisam ni doživela i čini mi se da je ova predstava, u nekim svojim naznakama, podsećanje na to isto vreme za koje ne mogu da kažem da imam neki konkretan stav osim nekog žala i neke nametnute stavrnosti koju nisam birala i ne bih volela da postoji. S tim u vezi sam jako zadovoljna, srećna i radujem se što sam ovde.

Da li više volite da radite predstava mladih ili starijih autora?

S obzirom da je ova predstava konkretno rađena po romanu po kome je rađen i kultni film i s jedne strane je proizvelo u mojoj glavi neku vrstu tegobe i straha. Ali onog trenutka kada se vratite romanu, krenete ponovo da ga čitate, Dragoslav Mihailović vas ponovo uvuče u taj svet do te mere da ipak prevlada inspiracija nad strahom. Tako da smo zaboravili na film. Verujem da vreme napravi neku vrstu selekcije i smatram da nisam kompetentna da govorim o mladim autorima zato što želim da verujem da njihovo vreme tek treba da dođe. Tek im se treba dati prilika iako nije baš običaj u našim prostorima da podržavamo mlade ljude koji su talentovani.

Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović

Foto: Dejan Đurković