Razgovor sa glumicom Milicom Mihajlović: Ova priča ima vrednost antičke tragedije

Predstava „Petrijin venac“ donosi nam priču o sudbini žene koju ćemo i danas sresti, ali koju često ne prepoznajemo, ne vidimo. Koliko je taj Petrijin put nešto kroz šta žena i danas prolazi?

Ja mislim da priča o Petriji ima vrednost antičke tragedije. Znači to je nešto što se apsolutno svakoga tiče, u čemu se svako prepoznaje, sa čime se svako veoma lako identifikuje. Ono čemu nas ona uči i što nju čini junakinjom , što je čini tako izuzetnom, to je ta njena neviđena vitalnost, neverovatna žilavost, vedrina i uporna ljubav prema životu i to kako ona završava bez igde ikog svog. Ali svi oni nastavljaju da žive kroz njena sećanja i kroz njenu ljubav i to je ono što je čudesno u tom liku. Ona ne gubi ljubav i to je valjda taj neiscrpni motiv za preživljavanje.

Upravo ste kazali u čemu je Petrijina najveća snaga, a to je sigurno taj njen duh. Ona uvijek ustaje uzdignute glave, iako je život ne mazi i često pada, ona se ne osjeća poniženom. Uprkos svemu, Petrija je puna duha, humora… Koliko je ta njena osobina bila vama važna u gradnji ovog karaktera?

Mi smo se bavili baš tim. Ona ne polaže nikakva prava na sreću, nikakva prava na život. Ona prosto prihvata svoj život onako kako joj „nadolazi“ i bez uvređenosti „gura“ dalje sa nekom krotkošću i duhom veličanstvenim potpuno, naravno, nesvesna svega toga. Ona se „drži“ za život. Šta će čovek, inače, drugo da radi?!

Ovo je priča o ženi u patrijarhalnoj sredini, o ženi koja ne želi ništa da promijeni. Ona se prilagođava „pravilima“ života u takvoj sredini i korača kroz život. Bez obzira i na mogućnost da svoj položaj u jednom trenutku promijeni na bolje, ona pristaje na taj položaj koji joj u takvom sistemu pripada?!

Ja mislim da je ona neviđen borac . Mislim da apsolutno to kako sve preživljava, nadživljava, kako ide dalje, da je upravo to veličanstvena pobeda uprkos svemu. Ne mislim da je ona ikada priupitana ili dovedena u priliku da može išta promeniti. Ona menja tako što gura dalje i što ne gubi veru.

Vrlo je zanimljiva scenografija u predstavi, koja ima i svoju simboliku. Sastavljena je od slova, Petrija, a sva ona su i kao neki kavezi?

Da, jako je zanimljiva. Goran Stojčetović je scenograf ove predstave i to je izuzetno zanimljivo. Ona ima neki, kako da kažem, život za sebe. Sasvim simbolična je, a nimalo ilustrativno. Mi smo je savladali. Ona je bila, i sada je, kabasta, oštra, teška, međutim, tako izgleda i taj njen život i ona u takvom okruženju i živi. Znači, scenografija ima i svoju simboličku ravan, međutim, ima i nešto što je nama veoma konkretno i od ogromne koristi.

Ovu knjigu, po kojoj je snimljen i film Srdjana Karanovića, s Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi, napisao je vaš otac. Koliko vam je bilo izazovno s te strane, igrati u predstavi koju je napisao vaš otac?

Jako mi je bilo uzbudljivo da se sa svojim ocem upoznam i na ovaj način. Imam neki životni kvalitet, osećanje da smo se iznova, na nekom sledećem nivou upoznali. Za mene je to velika radost. I čini mi se da je došla u trenutku kada sam spremna za to. Ranije to nije bio slučaj, pribojavala bih se, imala bih mnogo veću bojazan, a sada mi je u ovoj glumačkoj zrelosti to baš došlo kao neki poklon.

Je li gledao predstavu? Kako on tumači ove tri Petrije na sceni i samu predstavu?

Jeste, gledao je. On je oduševljen predstavom. On je od početka aminovao tu ideju o tri Petrije, tu neobičnu dramatizaciju. Veoma je srećan. Srećan je i što nam predstava tako lepo „živi“, što mnogo putujemo i dolazimo s njom u različite sredine, kao što smo evo sada, došli kod vas u Brčko.

Razgovarala: Danijela Regoje

Foto: Dejan Đurković