Razgovor sa glumcem Franjom Dijakom: Veliki pisci daju znakovita imena svojim likovima

“Kiklop” se ubraja među klasična djela hrvatske književnosti 20. vijeka, a neki ga smatraju i prvim postmodernim hrvatskim romanom. Igrate Melkiora Tresića, čije ime, čini se, najbolje oslikava i karakter ovog lika koji igrate. Jeste li o tome razmišljali kada ste počinjali graditi svoj lik?

Da,da. Inače volim kada igram neke likove vidjeti što im imena znače, jer je znakovito da veliki pisci uvijek daju znakovita imena svojim likovima. Tako sam proučio i ime Melkiora Tresića. Melkior bi na hebrejskom otprilike značio Kralj svjetlosti, a Tresić ukazuje na to da se trese od straha, da je ustrašen. I krenuli smo s Tresićem, da se trese od straha, a probali smo završiti sa, uvjetno rečeno, Kraljem svjetlosti.

Melkior je intelektualac, lik koji nas vraća u osvit novog rata na ovim prostorima. Ustvari, on je intelektualac koji promišlja i ovo vrijeme u kojem danas živimo?

Mislim da se nije puno toga promijenilo. Sve je to ista priča samo se vrtimo u krug, samo su drugi igrači… Ali je, mislim, u romanu ima mnogo sličnosti s današnjim vremenom i s općenito nekim osjećajem straha, nesigurnosti, anksioznosti. Ljudi nisu opušteni od svakodnevne borbe za egzistenciju, za ono čime bi se uopće bavio čovjek u životu, a da ne mora sebe poništiti.

I šta nam na kraju poručuje Melkior?

Budimo hrabri, a za hrabrost nam je potrebno iskustvo. Treba proći puno toga. Ovo je roman od skoro 600 stranica i samim tim Melkior je prošao svašta!

Šta je reditelj tražio od Vas?

Da ne mršavim više, da se ne razbolim. Inače, s redateljom Sašom Anočićem  se znam jako dugo, tako da i ne trebamo puno razgovarati da bi se dobro razumjeli. Tako da je suradnja stvarno išla glatko.

„Kiklop“ je samo jednom uprizoren na teatarskoj sceni. Kosta Spaić je 1976. s izvanrednim Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi inscenirao ovaj komad, a onda je i Antun Vrdoljak snimio film s Franom Lasićem u glavnoj ulozi. Evo sada, nakon više od 40 godina „Kiklop“ ponovo živi. Jeste li razmišljali o tome, o tim prethodnim igranjima Melkiora Tresića? Jeste li imali to negdje u podsvijesti kada ste gradili svoj lik?

Pa jesam, ali samo kao podatke. Znao sam za to. Radu Šerbedžiju sam upoznao i osobno. Igrao sam i u jednom filmu. Franu Lasića nisam nikad  upoznao, ali sam fan obojice. Bilo mi je super da i ja igram tu ulogu.

Osim što je režirao predstavu, Saša Anočić je uradio i dramatizaciju romana. Koliko je odstupao od Marinkovićevog djela?

Mislim, od početka nam je bilo jasno da je nemoguće taj roman integralno postaviti na scenu, pa smo se odlučili za ovu osnovnu nit, vodilju, koju smo i uprizorili. Tu je nekih tridesetak scena.

Marinković je i dramski pisac i u ovom tekstu on ima dosta aluzija vezanih za pozorište?

Jest. Referirao se na mnoge stvari. Čak je roman „Kiklop“ sastavio od nekakvih ranijih novela i pripovijetki, pa je to onda iskombinirao. Mislim da je Ranko Marinković naš veliki pisac, Višanin rodom, a živio je u Zagrebu. Dugo je živio. Svašta je on napisao u tom romanu. Kada smo krenuli raditi tu predstavu, bili smo svjesni da ćemo morati neke stvari žrtvovati. Napraviti jednostavno neki izbor narativa jer nije moguće integralni roman postaviti na scenu. Tu stvarno ima svašta. Svašta ima i žanrovski, a ne samo tematski. To je zaista kompleksan roman.

Kažete o mnogo tema piše Marinković, pa čak i mnogo žanrova je tu isprepleteno, ali čini se da je, ipak, ovdje ključna ta, bar kada tematski govorimo, potraga za identitetom, ali i ljubavna priča?

Pa jest. Zaključili smo da je to i melodrama, istovremeno gotovo i sapunica u današnjem kontekstu. Svašta, kao što sam rekao, ima u romanu. Ima od poezije, groteske, drame, melodrame… Možda je nama ta osnovna potka bila, to ste u pravu, ta melodramska linija, ta neka osnovna naracija cijelog romana, mada tu ima još jako puno snova, koji jednostavno nama nisu stali u prihvatljivi termin trajanja predstave.

Razgovarala Danijela Regoje

Foto: Dejan Đurković