“Osama – kasaba u Njujorku” – Bekstvo kojeg nema

Predstava ”Osama – kasaba u Njujorku” Zvezdara teatra u režiji Darka Bajića nastala je po romanu Vladimira Kecmanovića, a dramatizaciju su uradili Kosta Peševski i Darko Bajić.

Andrija Kuzmanović, Jovan Jovanović Iva Ilinčić, Branko Janković, Isidora Simijonović i Amar Ćorović igraju u predstavi. Igra se sa velikim emotivnim nabojem koji lako  i brzo prelazi rampu sa publikom. Ova mlada ekipa glumaca tačno razume ovu priču o usamljenosti i raznetim životima i predaje nam je da vidimo dalje kad se predstava završi šta ćemo sa njom.

Glavni junak je Pripovedač, čovek iz Bosne koji je emigrirao u Njujork, usamljen u klubu u kojm radi, on nama i sebi priča priču o velikim prijateljstvima, velikim ljubavima, velikim ljubomorama, o ratu u Bosni i posledicama tog rata.

Reditelj Darko Bajić donosi jednu zaokruženu priču o pozleđenim životima i ranama koje ne zaceljuju lako. U središtu jeste priča o otuđenosti jer Pripovedač zapravo gubi svet kojem pripada i istina svojom voljom, ali najpre iz unutrašnje nužde odlazi u Ameriku, gde ne nalazi svoje mesto, zato kortasarovski sebi (i nama) priča priču o jednoj mladosti, jednoj zemlji i jednom ratu i njegovim poslediama. Darko Bajić oblikuje priču tako da je publika pažljivo gleda i oseća. Emotivno, srčano i tragično je ispričana priča u kojoj su zapravo svi junaci žrtve, pre svega ovog trusnog terena. Antička drama na balkanski način. Glavni junak utočište nalazi u pripovesti koju, imate osećaj,  nastavlja sebi da priča iznova i iznova, da je pričao pre nego što smo ušli u salu i da će je pripovedati i dalje. U sećanju i čežnji za nekim drugim životom na drugoj strani on provodi svoje dane, nadajući seda će se negde opet sresti sa svojim bliskima kojih više nema ili su jako daleko.

Ova predstava govori o pokidanim vezama, i identitetu koji gubeći tlo pod nogama počinje da se osipa, što je veliki teret za čovekovu dušu.

Dramaturški tim doneo je jednu jasno ispričanu, a složenu pripovest koju drži na okupu pripovedačeva nit, onog koji nam priča, a koja se može posmatrati na razne načine. Osećaj nenadoknadivog gubitka i nestanak jednog sveta kojem glavni junak pripada najajči su dok ovo pišem, a to je odmah  po izlasku iz sale. Dijalog sa Andrićem kroz ”Prokletu avliju” pretpostavlja Karađozovo da je čitav svet kazamat i da bekstva nema.

Uvid koji nam predstava donosi jeste, da postojimo jedino u odnosu sa drugim i da je te veze potrebno negovati, a ne kidati. Uz nadu da smo lekcije nakon poslednjih balkanskih ratova savladali i da nećemo upadati u iste zamke.

Kostim Dragice Laušević fino markira svaki od likova, a scenografija (Vesna  Popović) jedne kafane koja igra sve druge prostore je tačan u ovoj balkanskoj pripovesti, jer je prostor  kafane jedan od najautentičnijih balkanskih prostora čini mi se. Tu se često definiše sudbina čitavog ovog prostora.

U reči reditelja Darko Bajić kaže: ”To je priča o generaciji meni bliskoj koja je iz bezbrižnog odrastanja ušla pravo u krvavi rat. Neke je poslao direktno u smrt, neke u emigraciju, a neke ostavio ovde da žive suočeni sa posledicama tragedije koju su preživeli. Kroz ovu predstavu sam pokušao da dođem do odgovora, da li za moju generaciju postoji mogućnost pročišćenja od rana ili do tog pročišćenja mogu da dođu tek sledeće generacije. Naša deca”.

Možemo ovo pitanje ostaviti otvorenim, a sudeći po igri ovih mladih glumaca svakako da su ovu priču doneli ispričanu  iznutra.

Piše: Nataša Gvozdenović

Foto: Dejan Đurković