Bićanić: Ljubavna priča iz šejtanovog dunjaluka

XXXV Susrete pozorišta / kazališta u Brčkom zatvorili su Beogradjani – Zvezdara teatar izveo je komad „Osama – Kasaba u Njujorku“ srpskog pisca, scenarista i kolumnista Vladimira Kecmanovića (Sarajevo, 1972.) temeljen na dramatizaciji njegovog romana „Osama“, potpisuju je Kosta Peševski i Darko Bajić, u režiji Bajića. Lavovski dio glumačkog posla obavio je Andrija Kuzmanović, u ulozi pripovjedača, on vodi i nosi cjelokupno zbivanje, od njega polaze sve silnice predstave, dramaturške, redateljske, glumačke napose. Uz njega tu je iskusni Branko Janković, pamtimo ga u Brčkom iz banjalučkih predstava dok je još bio član snsambla NPRS, a lepršavu živost i posebnu energiju predstavi udahnjuju mladi, mahom još studenti glume: Jovan Jovanović, Iva Ilinčić, Isidora Simijonović i Amar Ćorović.

Vladimir Kecmanović zapaženo je ime srpske proze, ali i TV i filmske scenaristike, javlja se često i kao kolumnist u brojnim novinama. Njegov pripovjedački i romansijerski opus prate i zapažena priznanja:  Još 1990.-te za pripovjetku „ Histerija„ dobio je Andrićevu nagradu za najbolju kratku priču na jugoslavenskom konkursu lista „Oslobođenje“, Andrićevu nagradu, ovaj put za priču „Ratne igre“ iz knjige „Kao u sobi sa ogledalima“ dobio je, u novim okolnostima, i lani. Ništa manje uspješan nije ni kao romanopisac: „Feliks“ mu je ušao u uži krug cijenjene NIN – ove nagrade 2007. godine, roman „Top je bio vreo“ sa temom o opsadi Sarajeva ovjenčan je nagradom „Meša Selimović“, a roman „Osama“, polazna osnova predstave odigrane u Brčkom, nosi Veliku nagradu Andrićevog instituta Pečat vremena. Dvije karakteristike njegove proze – povezanost sa duhom i atmosferom u djelima Ive Andrića i isprepletenost života njegovih junaka sa ratnim zbivanjima primjetne su i u predstavi „ Osama – Kasaba u Njujorku“. Kecmanović o tome kaže: „ Svaka priča koja se bavi Balkanom na određenom nivou nužno korespondira sa Andrićevim delom i njegovim viđenjem našeg živopisnog, istorijom bogatog i tužnog poluostrva. Kod pisaca koji se Balkanom bave, veza sa Andrićem, dakle, neminovno postoji – pitanje je samo da li je namerna i svesna ili neosvešćena, ali ništa manje duboka i sudbinski uslovljena … A protekli ratovi, upravo kao i Andrićevo delo, jesu nešto što kao podtekst postoji u svakom književnom delu koje je u srpskoj književnosti, i onim književnostima koje suštinski određuje potreba da ne budu srpske, nastalo od trenutka njihovog izbijanja do danas.“

Kecmanović se, također, zna pozvati na tezu Danila Kiša da je „u književnosti neophodna kombinacija ironije i patetike“. I to se u predstavi može naslutiti, pogotovo u prizorima koji naginju melodrami, ali i onima oslonjenim na humor i vrckavu igru riječi. Kafanski prizori nekog njujorškog kafića, u kojem se prelamaju zgode i nezgode tri školska druga i njihovih djevojaka, kasnije žena, zahvaćene prijelomnim, sudbinskim događajima u domovini koji ih iz korijena mijenjaju ono je čemu autori adaptacije Kosta Peševski i Darko Bajić grade predstavu, tu se romaneskno štivo Kecmanovića postupno preobražava u dramski narativ. Ujedno, redatelj Darko Bajić uvodi u igru i filmske elemente, kroz flash – backove dočarava prošlost junaka ove priče kroz koju nas vodi jedno lice – pripovjedač, jedan od te trojice školskih prijatelja koji se sticajem okolnosti našao u Njujorku i sada iz te perspektive oživljava sjećanja na „sretne dane“ i oblikuje stvarnost u kojoj su se našli. Andrić se, kao dobri duh, pojavljuje od prvih replika, jedan od likova formiran je po uzoru na jednog Andrićevog junaka iz „Proklete avlije“, a i neke replike neodoljivo podsjećaju na ovog velikog romanopisca, pogotovo kada piše o dobru i zlu, Bogu i Sotoni, unutarnjim sukobima u svakom čovjeku.

Negdje pri kraju te dvosatne izvedbe jedan od protagonista uvodi na velika vrata šejtana u igru, on je taj „koji poslije Boga ima najveću pamet“, a jedina je čovjekova zadaća na zemlji „da se protiv njega bori“. I poentira: „Ovaj svijet postaje šejtanov dunjaluk“. Jedina mogućnost i pomoć u borbi protiv njega, poručuju akteri predstave je ljubav – no glavni junak ipak se, u završnoj sceni, predaje snu i snoviđenjima na „sretne dane“, nekada davno u mladosti, kada je ta ljubav zaista bila moguća i ostvariva.

Piše: Mladen  Bićanić

Foto: Dejan Đurković