U okviru 35. Susreta kazališta/pozorišta Brčko distrikta BiH u Domu kulture zastor je pao, odigrana je i posljednja predstava ovogodišnjih Susreta pod nazivom “Osama – Kasaba u Njujorku” Zvezdare teatar Beograd autora Vladimira Kecmanovića u režiji Darka Bajića.
Ova je predstava kruna na viđeno. Sve je se nekako uklopilo, poeintiralo ovom predstavom, zatvoreno njome. Predstave su tekle jedna za drugom. Ulijevale se u jednu priču. U jednu cjelinu. S ovom predstavom ucjelovile se. Ucjelovile se pričom o jednom vremenu. Nedaćama. Bolu. Prelijepom podneblju. Ljudima. Zemlji koja nikako da postane država u onom uređenom – fukcionalnome segmentu. Priča je ovo o šejtanovome dunjaluku. Priča je ovo o seobama novog doba. Priča je ovo …
“Kao što je Andrićev nesrećni junak umislio da je turski sultan i tu iluziju platio životom, Bajazid-Bajo iz romana Osama umišlja da je terorista Osama Bin Laden i završava jednako tragično. Obojica skončavaju u prokletoj avliji – jedan u turskoj apsani, iz koje, u metaforičnom smislu, niko nikada nije izašao, a drugi u globalnom zatvoru iz kog ni metaforično ni fizički pobjeći nije moguće. Dramski tekst OSAMA-Kasaba u Njujorku, koji predstavlja slobodnu adaptaciju mog romana, ovu istinu otjelovljuje na nešto manje žestok način. Možda zato što publika ne voli da se suočava sa mučnim istinama. Možda i zato što vladare današnjeg svijeta nije mudro izazivati direktnim poređenjem sa osmanlijskim zulumćarima. A najverovatnije je da su ta dva razloga duboko i čvrsto povezana”, rekao je autor Vladimir Kecmanović.
“Predstavi „Osama – Kasaba u Njujorku” prišao sam iz jednog drugog ugla u odnosu na onaj ugao iz kojeg se toj istoj priči prilazi u romanu. To je za mene, prije svega, bila priča o generaciji meni bliskoj, koja je iz bezbrižnog odrastanja u Jugoslaviji ušla pravo u krvavi rat. Neke je poslao direktno u smrt, neke u emigraciju, a neke ostavio ovde da žive suočeni s posljedicama tragedije koju su preživjeli. Kroz ovu predstavu sam pokušao da dođem do odgovora, da li za moju generaciju postoji mogućnost pročišćenja od rana ili do tog pročišćenja mogu da dođu tek sljedeće generacije. Naša deca”, rekao je režiser Darko Bajić.
Predstava me se dojmila. Narator, glavni lik osobitom bojom glasa dominira predstavom. Ni drugi akteri predstave ne zaostaju za njim. Suvremeni umetci u tijelo predstave funkcioniraju i daju onaj štih, patinu modernosti. Koliko me se tek dojmila Vajtina „Lejla“ pjesma koja nas je predstavljala na Euroviziji i podsjetila nas na vrijeme kad smo se bezrezervno voljeli, a onda je šejtan ušao u ove prostore. Provlačenje Andrića kroz predstavu daje joj onu poveznicu kojom je ovo podneblje povezao sa svijetom i svojom Nobelovom nagradom za književnost veliki pisac.
Razgovarao je i Andrić u svojim djelima sa šejtanom i u Prokletoj avliji kad je jedan fratar pošao u Stambol… Što tek reći o antologijskome razgovoru sa šejtanom u Andrićevome Nobelom okrunjenom djelu na mostu kad sa šejtanom razgovara glavni lik (Na Drini ćuprija).
Andrić nije samo pisac Bosne, Andrić je i pisac mostova. I ova je predstava svojevrsni most sa svima nama. Povezala nas emocijama. Ljubavlju dvoje mladih. Natjerala na suze. Završna scena predstave zabolila sve one koji su u to šejtanovo vrijeme izgubili najmilije. Mada ista scena nevjerojatno „sliči“ završnoj sceni romana Živi i mrtvi – Josipa Mlakića.
Netko jednom reče: Bosno, tvoja rakija se sa suzama ispija.
Piše: Nikola Šimić Tonin
Foto: Dejan Đurković