Okrugli sto o predstavi „Osama – Kasaba u Njujorku“

Zadnje večeri 35. Festivala drame u Brčkom izvedena je predstava „Osama- Kasaba u Njujorku“, Zvezdara Teatara iz Beograda. Predstava je nagrađena dugotrajnim aplauzom zbog više elemenata koji je tvore, teksta Vladimira Kecmanovića, dramatizacije Koste Peševskog i Darka Bajića, svih glumaca koji su izgarali na sceni stvarajući dramsko-glumačku magmu koja se od početka do kraja igranja predstave stopila sa publikom u brčanskom Domu kulture. Ovo je predstava koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, tema je mitska a naša, jugoslovenska, bosanska, srpska, hrvatska, makedonska, balkanska i na bolan, razarajuće tačan način govori o nama, našem brisanju i gubljenju pojedinačnih i kolektivnih identiteta, pojedinaca i naroda, društva u cjelini, osipanju, nestajanju, kanceru ovog neizlječivog društva, našoj propasti. Kao jedina alternativa, nakon svih ratova nekad, sad i ubuduće, jedina oaza gdje se mi, i živi i mrtvi, još možemo pronaći je san, jesu uspomene, jeste tuga, bol i očaj, snatrenje u besmislenom lebdenju u nekom zaboravljenom kutku svemira. a to sve skupa porađa, dramu, porađa tekst, porađa glumca, publiku, sve, porađa umjetnost.

Nakon predstave održan je Okrugli sto, čiji je moderator i voditelj bio Dževdet Tuzlić, urednik programa za kulturu na BHT. Svi okrugli stolovi nakon igranja predstava u Domu kulture u takmičarskom dijelu Susreta su bili popunjeni, ovaj je bio krcat. A suza kod publike, suza nije manjkalo ni za vrijeme igranja predstave, a neviđena je ljepota tragičnih prizora i dokaz šta sve može pozorište koje zna, su i suze nekih od protagonista stola. Predstava je toliko uzburkala emocije kod svih, da se slobodno može izreći konstacija da je pozorišni projekat Zvezdara Teatra iz Beograda, katazična drama.

Kosta Peševski, dramatizacija teksta:

OSAMA je roman koji ima jedan ozbiljan veliki epski potencijal, sličan onome kao što je grčka ILIJADA ili PROHUJALO S VIHOROM; i pre svega, predstavlja neku našu verziju tih dela i taj epski potencijal je ono što nas je zapravo vuklo da istrajemo u pisanju dramatizacije za ovu predstavu. Ono što je osnova romana je ispovest čoveka koji je otišao negdje u centar sveta, gde je potpuni stranac i potpuni tuđin i nikom potreban, ali gdje živi u svojim uspomenama i svom sećanju. U tome smo prepoznali potencijal za buduću predstavu i predstava se cela zapravo vrti oko toga. O čoveku koji živi u svojim sećanjima i koji ih oživljava.

Nikola Šimić Tonin, kazališni kritičar:

Toliko je toga sažeto unutar predstave, tako da na nekim trenucima teško i možemo pohvatati sve, kada se predstava nalazi u onom dijelu u Njujorku, pa vraćanje opet u Bosnu, ubijaju oni snimci nedavnoga rata. Toliko je emocije, toliko se u nekim momentima teško valja i sama predstava, stekne se dojam da se gubi ritam, jer se toliko množe emocije. Ovaj završni dio na predstavi me podsjetio na završni dio romana Mlakića „Živi i mrtvi“ koji se isto dotiče ovih nedavnih događanja. Posebno me oduševilo i ne znam kad sam zadnji put čuo pjesmu od Vajte  koja je bila na Evroviziji. Čini mi se peto ili šesto mjesto, tako da ovo nije bila samo pjesma, ona nam je vratila i neko vrijeme, vrijeme kad je bilo ljubavi. Ovo zadnje vrijeme, vrijeme je vrijeme je bola, vrijeme je trvenja, vrijeme je jedne Bosne za koju nismo vjerovali da će biti takva u tom obliku. Međutim nije to slučaj samo sa Bosnom. Cijeli nekako Region je u pokretu, u pokretu odlaska, iz Hrvatske u koju se dolazi, isto se odlazi. Neki dolaze nama a mi iz Hrvatske odlazimo onima gore. Austrija, Njemačka. Nažalost, oduvijek se je odlazilo sa ovih prostora, posebno iz Hrvatske. Sada nam odlaze cijele obitelji bez želje da se nekad vrate.

Boris Marić:

Ženu ste mi rasplakali bukvalno, tu je do mene, a ja sam bio na rubu suza, ali sam izdržao, izdržao sam da i ja ne zaplačem. Ja sam 1981. godište, ali te neke pojedine scene tačno prepoznajem , ali i predstava sveukupno, utisak je jako dobar, i ostavlja dubok trag i pečat, a pošto sam ja emotivac, i taj pečat na mene ostavlja utisak, potrebu tjeranja na razmišljanje. Ključne riječi koje bih ja upotrijebio za ovu predstavu su nostalgija, kajanje i ljudskost.

Miroslav Obradović:

Temu o kojoj ste pričali pamtim i mogu vam reći da ste me dirnuli jako sa igrom. U početku mi je na trenutke malo smetalo što ne vidim veći rez između ovog i onog vremena. Međutrim, kako je predstava odmicala meni je to vidljivo na dijelu stavljanja ruke u džep i vađenja šibice. Čak bi mi i smetalo da je bio jači rez. I scenografija je bila dobra, igra od početka do kraja, dva sata nisam utrnuo,  ne sećam se da sam sedeo jer sam lebdeo zajedno sa vama negde na sceni. Zaista je sve bilo fantastično, i tekst … ma sve je bilo ekstra na ovoj predstavi koju ste nam doveli u Brčko, i na suzama, onim pravim suzama koje su nagrada za ovu dramu.

Dr. Anto Basić:

Vi ste zapravo pogodili u sridu. Vi ste pogodili publiku. Ja vjerujem da je bila trećina, mislim na ove naše Brčake, pa i ja, sebe tu sam našao, trećina nas je bila dirnuta i pogođena ovom velikom kazališnom predstavom.  Utoliko je ta predstava dojmljivija. Ja sam prvo mislio da je to moglo biti i kraće, ali poslije malo dužeg mišljena ne bi valjalo. Eto, hvala vam veliko za cijelu predstavu.

Miljana Đurđević:

Od mene zaista jedno veliko hvala. Vratili ste me u neko vrijeme koje je iza nas ali koje smo živjeli. Pogodili ste me na dva načina i raspakali ste me, vratili ste me u one dane kad sam zaista bila srećna. Ja sam zaista kad je rat počeo imala onoliko godina koliko su imali Murat i Milica kad je počeo rat u Sarajevu. Studirala sam u Sarajevu, vratili ste me u Sarajevo, vratili ste me u moju mladost, u te studentske dane i sve ono što smo mi proživjeli i što smo kasnije preživljavali u ratu i sve to kasnije. I zaista ste donijeli u predstavi sve onako kako je to bilo. Hvala vam još jednom i želim vam puno sreće.

Pripremio: Suvad Alagić

Foto: Dejan Đurković