„Jedvanosimsoboakalomistobo“ i teatar bunta, otpora i opomene

Povijest se ponavlja: kao i proljetos na XVII Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici i u Brčkom, na XXXV Susretima pozorišta/kazališta, sarajevski SARTR nastupio je pretposljednje večeri natjecateljskog programa sa autorskim projektom Nejre Babić i Aleša Kurta ludičkog imena ali i sadržaja – „Jedvanosimsoboakalomistobo“, u Kurtovoj režiji dok dramaturgiju potpisuju Dubravka Zrnčić – Kulenović i već pomenuta Nejra Babić. Lista suradnika tog izazovnog i provokativno – atraktivnog kazališnog poduhvata nešto je poduža: scenograf je Vedran Hrustanović, kostimografkinja Melisa Musić Ajkunić, muziku je komponirao Damir Nevesinjac & Basheskia, a koreografiju narodnih kola, ključnu za povezivanje gotovo svih prizora i scena dramskog ili pak onih pripovjednog sadržaja dao je Kemal Borovac. Vrlo je homogen i sa idejom predstave saživljen glumački ansambl, riječ je prije svega o komadu kojim dominira kolektivna igra, njih deset je gotovo stalno na pozornici, oni su: Mirela Lambić, Maja Salkić, Ana Mia Milić, Alban Ukaj, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Davor Sabo, Saša Krmopitić i Lejla Čaušević, k. g. U Zenici je predstava trijumfirala, pokupila glavne nagrade i ocijenjena kao ona koja „oblikuje izuzetan društveno – politički angažman u sjajnu, pristupačnu formu snažnog scenskog djelovanja, a apsurd bosanskohercegovačke svakodnevice njen umjetnički postupak prenosi na nivo grotesknog, mračnog cirkusa gdje je osnovna figura besciljnosti egzistencije gluho i tupo, vječito kolo.“

Kako će biti u Brčkom, saznaćemo sutra!

Sam projekt zamišljen je u tri faze – prvu čine antropološka istraživanja, na osnovu njih pripremala se predstava po modelu „work in progress“ i treći je segment razgovor s publikom. Dubravka Zrnčić – Kulenović primjećuje: „Tokom cijelog procesa rada nametala se dilema kako vrijeme koje živimo, taj bosanski šiznilend, sumoran i beznadežan, ispunjen apsurdom, strahom, neizvjesnosti, prikazati a ne zapasti u patetiku.“ A Nejra Babić dodaje: „Krenuli smo od pokušaja definisanja toga ko smo mi zapravo, da bi prešli na postratni period i beskonačnu tranziciju i došli u sadašnjost u kojoj dosta vremena provodimo na šalterima, nezaposleni i umorni čekajući da nam padnu avioni sa neba kako bi pobjegli iz domovine.“ Kurt je itekako svjestan te potrebe da se u teatru bude angažiran: „Smatram da teatar treba da bude socijalno angažiran i da se zaista bavi problemima društva koji nam najviše smetaju da živimo..Pored toga ona je u potpunosti uronjena u teatarske kodove od antičkog doba do danas.“

Taj mix i preobrazba teatarskih kodova, tehnika i postupaka odlika je redateljskog rukopisa Aleša Kurta, ovdje to dolazi do punog izraža. Naravno, on po prirodi svog kazališnog nerva ne može biti patetičan, može biti razbarušen ali ne i nečitljiv, iščašen i surov, ali nikada prost i nerazumljiv u osnovnoj ideji koju razlaže i kojom odiše njegov autorski projekt – naprosto, možete ga voljeti ili ne ali mu teško možete odreći ludičku komponentu koja je u samoj srži, osnovi teatarske magije. Predstava, u osnovi, počiva na kontinuiranom odlasku mladih u potrazi za zaposlenjem van granica domovine, ali i u općem iseljavanju stanovništva Bosne i Hercegovine, brojni su, naravno, uzroci tom stanju, no sve se ipak svodi na neriješene odnose unutar podijeljene zemlje i nemogućnost dogovora medju ljudima. Smještena je u sivu zonu spektra kojom, u kazališnom smislu i kodu, vladaju groteska, apsurd, crni humor, vic i karikatura. Ponekad vam se može učiniti da do vas dopiru odjeci antičkog hora, odmah zatim ste u klasičnoj situaciji besmisla i ludosti što vam može prizvati šizofrenost nalik onoj u prizorima kod jednog Harmsa, ili bezizlaznost i nemoć tipičnu za Kakfku, možete se vrlo lako osjećati kao u duhovitim ali ne i lišenim satirične žaoke pripovijetkama Iljfa i Petrova, ili ste uhvaćeni u na prvi pogled nesuvislu i potpuno šašavu frazu dostojnu montipajtonovaca, sve je tu dozvoljeno i sve vam stoji na usluzi, slobodno birajte! Akteri predstave majstorski se kreću tim prostorima mašte, iluzije i iščašenih snova nikada ne gubeći vezu sa grubom i oporom stvarnošću u koju su čvrsto ukotvljene sve te, naoko iz vremena i prostora, izglobljene scene i epizode, fragmenti nekog ludog doba. Taj duh predstave pronose jednako duhovite replike, poput: „Šta ćeš – radi ko mora a radja ko može“, ili kad na molbu glumca „Bože daj mi neki znak“ na pozornicu dolijeću koferi, ali i grafiti ispisani po zidovima koji okružuju scenu. Na njima piše: „Jebo berzu ispred vječne vatre“ ali i „Tu je bio grad – sad je pustinja“.

Zaista, riječ je o šizilendu, čiji smo mi, nažalost, jedini preostali stanovnici!

Piše: Mladen Bićanić

Foto: Dejan Đurković