Razgovor sa suflericom Majom Kalaba

Maja Kalaba sufuler/ ica je Narodnog pozorišta Republike Srpske, Banjaluka, i taj posao radi 21 godinu. Na moju molbu na uradim intervju sa njom za potrebe Biltena Susreta Maja je uprvi mah odreagovala iznenađujuće prijatno ali i zagonetno za novinara. Nije odbila moju molbu, ali je kazala da od nje za 21 godinu karijere u pozorištu niko od nje nije zatražio intervju, izjavu za medije, ili nešto slično i počela je da se premišlja, i tipično ženski, na način da pristaje, ali i da je u dilemi, počela da prevrće očima. Ispored mene je stojala kao profesionalna, stručna, prijatna, ali i jako pristojna, kulturna ženska osoba, kao i cijeli ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske, Banjaluka. U jednom tom momentu, kada se misao polovi i kad se otvara mogućnst neobavljanja mog novinarskog posla, služim se lukavstvom, i to nije nepoznato, ali kulturno i nikad na štetu sagovornika. Mada i ja nikad dosad u svojoj novinarskoj karijeri dugoj 33 godine nisam ostao neobavljena posla, priznajem da sam se uplašio. Pomislio sam da ostajem bez sagovornika, bez razgovora, bez realizacije dogovora sa sastanka redakcije Biltena Susreta, što mi se, skoro pa nikad nije desilo, a ja još uz to i diplomirani komunikolog, haha … I pokušao sam bili lukav – upotrijebio sam repliku iz predsatve „Naši dani“ koja glasi … to je dogovoreno sa GLAVNIM…“! Maja se nasmiješila i pristala na razgovor.

Poštovana Majo Kalaba, nakon što ste bili iskreni i kazali mi da nikad u svojoj bogatoj i uspješnoj karijefi suflera Narodnog pozorišta Republike Srpske niste davali izjavu za neki medij, evo i ja priznajem da kao „stari novinarski vuk“ prvi put radim ovu vrstu novinske priče. Za mene je ovo zadatak, ali i izazov. Prije svega čestitke za predstavu „Naši dani“ koju je publika u Brčkom izvanredno primila!

E, hvala…

Hoćete li malo pojasniti onima koji ne znaju i iz svog ogla podsjetiti one koji znaju, šta je konkretni posao, ulogu, funkciju i značaj suflera u jednoj predstavi, kako u pripremi tako i tokom izvođenja predstave?

Sufler je tu od prve čitaće probe sa glumcima. Znači tu smo od samog početka probe, bilježimo promjene na tekstu i kad izađemo na scenu, znači, tu najviše pomažemo glumcima.

Šta je potrebno od stručne spreme, ili referenci da bi neko uopšte mogao biti sufler, ili suflerica u ovom slučaju?

Nije toliko bitna stručna sprema koliko je bitan taj osjećaj kad treba da pomogneš glumcu. Znači, bitna je brzina, da se na vrijeme reaguje.

Koliko dugo imate suflerski staž?

Dvadeset i jednu godinu.

I kako to izgleda jer mi sa ove strane dvorane, ne možemo vidjeti vas, a znamo da  ste tu u predstavi, ali nevidljivi, ali i konretni u funkciji realizacije predstave?

Mi pratimo tekst, znači, i u datom momentu moramo da reagujemo. Znači, ako zakasnimo može nastati problem jer to više ne vrijedi. I još nešto- glumci nam moraju da vjeruju, glumci moraju da veruju svom sufleru.

Da li je u vašoj karijeri dugoj 21 godinu bio neki težak, nepremostiv trenutak za suflera, a ovdje ste večeras očito svoj posao obavili besprijekorno?

Reagujem. Sve vrijeme predstave reagujem, ne mogu, ili ne bih željela sada nešto posebno da izdvajam, znači da uvijek reagujem na vrijeme,  i to je to.

Naravno da veće role teksta izgovara glavna uloga, ili glavni glumci u predsatvi, a epizodisti manje imaju teksta, a samim tim i manje prilike za grešku. Ko najviše treba vašu pomoć tokom igranja predstave?

Paaaaa, nema tu pravila. Glumci igraju u mnogo predstava, znači dovoljno je samo jedna, možda neka riječ da glumcu pomognem. Znači ne trebam mu davati pomoć za čitavu rečenicu, dovoljna je samo jedna riječ da mu pognem, ali to mora biti na vrijeme i brzo izvedeno kako geldaoci u predsatvi to ne bi ni osjetili, kamoli primijetili.

U večerašnjoj predstavi NAŠI DANI imali smo 15 glumaca. Ne možete fizički biti u isto vrijeme odjednom na 15 mjesta!? Na koji način pomažete, dajte malo nam otvorite tu glumačku čaroliju bez koje se ne može, a zove se sufler/ica?

Znači sufler prati tekst od početka. Ja pratim tekst od početka, i znači već od prve čitaće probe, a to znači da se predstava radi nekih mjesec dana prije izvedbe. Ja htjela- ne htjela, imam svoj tekst u glavi. Znači, mjesec dana radimo skupa, tako da ja tekst znam napamet …

Ali, scena je prilično široka, i onda gdje vi konkretno stojite?

Sa strane, sjedim.

I kako izvedete tu čaroliju da vas glumci čuju, a da publika ne može i ne smije čuti ili prepoznati vašu pomoć glumcu tokom igranja predstave?

Pa publika to ne može primijetiti, mi šapućemo, tajna  je u tome. Naš način rada je šapat.

To je u svakom slučaju zanimljivo zanimanje, profesija, nedovoljno forsirano od strane novinara i medija koji rade priče o pozorištu. Kako se postaje sufler?

Pa to nije tipično zanimanje. Kod mene je započelo kao ideja. Otac mi je radio u pozorištu, brat radi, tako da je nekako tu ta naa porodišna tradicija nastavljena. Ja igrom slučaja sam tu, eto …

Znači imate tu porodičnu genetsku, teatarsku crtu, a ja , opet, imam osjećaj da se vi jako dobro osjećate u „svojoj koži“!?

Pa jeste, kod mene to jeste slučaj. Pozorište vam jednostavno uđe u krv. Ima svoju draž.

Gdje ste sve bili tokom svoje bogate i uspješne karijere suflera?

Pa svugdje. Ne samo ova predstava, nego i predstava „Sinovi umiru prvi“, obišli smo mnogo mjesta i država, od Slovenije, Rusije, Beča, mnogih mjesta u Srbiji, znači nema mjesta gdje nismo bili, nagrađivana predstava …

Tokom tih putovanja naravno da konunicirate sa suflerima iz drugih pozorišnih kuća?

Pa, da. Pričamo kako oni rade, gdje putuju, ko režira, tako te neke stvari uglavnom vezane za rad u pozorištu.

Namjeravate se dalje baviti ovom profesijom ili razmišljate i o nečem drugom?

Pa, hahahahaha, da. Volim ovaj posao i ostajem u njemu.

Može li za kraj ovoga mog prvog razgovora sa suflerom, i vašeg prvog pojavljivalja u medijima jedna poruka ljubiteljima pozorišta?

Pa znači; volite pozorište, idite u pozorište, uživajte u pozorištu …

Niste mi suflirali tokom ovoga razgovora, hahahha, da li to po vama znači da sam dobro obavio posao novinara!?

Da, hahahhahha, odlično.

Hvala vam lijepo na meni oovm jako neobičnom, zanimljivom, dragom, ali i novinarski izazovnom i provokativnom razgovoru.

Molim! Hvala vama.

Razgovarao: Suvad Alagić

Foto: Dejan Đurković