Na sceni Doma kulture šestog dana Susreta kazališta/pozorišta BiH u Brčkom, nastupio je ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke i izveo predstavu „Naši dani“, rađenu po tekstu Željka Stjepanovića, a u režiji Juga Radivojevića.
Autor teksta, kako je rekao, potrudio se da nemoralu da oblik, ime i prezime, da likove iz jazbina i kanala izvuče na scenu, da ih osvijetli, da ih bolje vidimo i upoznamo. Vidjeli smo ih i stekli dojam kako smo ih već prije negdje vidjeli.
“Naši dani su nastali kao moja unutrašnja borba sa samim sobom. Jedna polovina mene govorila mi je da bi trebalo da odem iz ove nesrećne i neuređene zemlje. Nesrećne zbog rata, neuređene zbog loših politika koje su nas dovele na rub egzistencije. Zemlja u kojoj ako ne znate da se „snalazite“, uglavnom na štetu drugog, ukoliko nemate nekog ili sami niste na „položaju“, tonete. Druga polovina mene govorila mi je da treba da ostanem i da se borimo da ne potonemo svi zajedno. I tako, u toj unutrašnjoj borbi, prolaze Moji dani, u pokušaju da samom sebi objasnim šta nam se to dešava. Zašto tonemo sve dublje u beznađe, nemoral, neizvjesnost, siromaštvo? Zašto su oni najpametniji među nama, koji bi trebalo, znali i mogli da nas vode, davno otišli iz ove zemlje?”, rekao je Stjepanović.
Likovi iz jazbina i kanala, mišjih rupa izvučini na scenu, pod svjetla pozornice bauljaju… crno na bijelo ukazao se taj šljam, razvrat i poroci, kazao nam kako se na visoko penju i postaju naši suvereni. “Naši” a nisu svoji. Sve o njima znamo, gadimo se na spomen njih, a činimo da ništa ne učinimo, i tako i dalje činimo, da oni čine što su činili i do sada vladaju nama. Zaslužuje li taj narod elitu koja vlada i koju imaju. Stekao se dojam da su svi koji su pri zdravoj pameti već odavno vani, i oni kojima je ostala još mrva razuma pakiraju kufere. Zahvačeni krakovima te i takve hobotnice već odavno su odustali od svakog otpora, vegetiraju u toj i takvoj pojavi preživljavanja – održavanja hladnog pogona održivosti na životu. Gledam tu predstavu o RS i smijem se, ne njima, smijem se i sebi, svojima, iz Hrvatske ne odlaze, iz Hrvatske idu u kolonama. Pustim otocima pridružuje se pusta Lika, Slavonija… Hrvatska živi o blagdanima, za turističke sezone… onda se u nju uvlače avetinjski odjeci, odzvon praznine. Kada bi iz inozemstva vratili na vlast one koji su otišli a poslali u inozemstvo ove koji su na vlasti, koji bi to dobitak bio za sve nas u ovoj regiji.
Kao književnik, oduševljen sam tekstom, tako pogođenim kao da je izvlačen iz nas samih, pa bi i mi uključili se u kreiranje istog. Našao nam žicu. Unotio je manirom vrsnoga spisatelja, gdje kroz dato na momente ukaže se njegova dramska preuzvišenost, Nušić. Iznenadio nas poznatim, natjerao nas vidjeti pred očima nam, što bode nas u oči. Obukao u književno ruho svakodnevnicu nam, naše dane. Svo vrijeme gledanja predstave postavljalo se isto pitanje, kako će se zatvoriti komad, djelo. Ovdje je više varijanti zatvaranja. Više nas u publici imalo je svoj stav o tom zatvaranju, svoje ideje. Jedna od ideja bila je da stihove Disa pročita dječak Nikola. Blata na kraju predstave, valjanja u blatu, veći dio nas nije bio svjestan, Kiše nije bilo, da bi taj ples na kiši dao ono, usporednicu s onim filmskim, sretnost kraja. Filmičnost predstave. Vode u vodokotičima koja bi saprala sva ta sranja, jer voda pere sve – samo ne i grijehe, davno je znano. A toliko je odlazaka na WC-e školjku. Nevjerojatno, uspjelo i samo tako, kazališna novitalda koja će ostati u sjećanju u više dimenzija promišljanja. Bez obzira na sve rečeno ovoj se predstavi ne može pera odbiti. Grijeh bi bio da je zaobiđe neka od nagrada, kao posao jedne od junakinja, jer došli su pripremljeni kao da idu na kazališnu olipijadu i dali u ovoj predstavi svaki atom svoga bića, vidjelo se duše, i s oduševljenjem se gledalo, smijali smo se a najradije bi zaplakali. Kada bi se pitalo mene, svoj bi glas dao njima, jer toliko je razloga za to proizašlo iz ove predstave. Ovaj osvrt odaslaću na mnoge adrese. Ovu kazališnu predstavu trebaju vidjeti mnogi u ovoj regiji, jer ovo su Naši dani.
Nataša Perić, Nikola Erceg, Goran Jokić, Vedrana Mačković, Gordana Milenović, Maja Vujanović, Ljubiša Savanović, Miljka Brđanin, Bojan Kolopić, Rok Radiša, Radinka Ševa, Danilo Kerkez, Željko Erkić, Ognjen Opuz, Dragoslav Medojević i Vladimir Đorđević, – Naši dani – javljat će se na ponos Vam kad se u kazališni Google ukuca Vaše ime.
Piše: Nikola Šimić Tonin
Foto: Dejan Đurković