Prateći ili OFF program Susreta pozorišta / kazališta BiH u Brčkom

Ono po čemu se regionalni Festival BiH – teatra u Brčkom, sem takmičarskog programa u kome uvijek igra osam predstava iz četiri zemlje sa južnoslavenskog govornog područja, razlikuje i izdvaja po svojoj organizaciji, strukturi i sadržaju, je i prateći ili Off – program Susreta. Zahvaljujući direktoru Festivala Jakovu Amidžiću i prof. dr. Srđanu Vukadinoviću, koji su autori mnoštva publikacija i nekoliko zapaženih monografija o Suretima u Brčkom, a samim tim i o nekadašnjim i sadašnjim vodećim glumačkim, rediteljskim, književnim i drugim dramskim imenima koji su svojim dramskim dometima učinili najviše što mogu u svojim životima stvaralaca, je prateći ili Off – program Sureta BH pozorišta/ kazališta u Brčkom.

U subotu naveče (17.11.2018.) u Domu kulture Brčko predstavljena je monografija „Predstave koje su osvojile  Surete pozorišta/ kazališta“ i dvije publikacije „Susreti pozorišta/ kazališta s dramskim autorima“ i „Sureti pozorišta/ kazališta sa glumcima i rediteljima“, autora Jakova Amidžića i Srđana Vukadinovića.

Učešće u predstavljaju uzeli su dr. Srđan Vukadinović, Predrag Nešović, dramaturg iz Niša i Danijela Regoje, moderatorica iz Sarajeva.

Alagić: Profesore Vukadinoviću, i ove godine imamo zaista impozantan prateći ili Off – program čiji ste vi autor, skupa sa Jakovim Amidžićem, ali i urednik i predstavljač?

Vukadinović: Pa imali smo u cilju predstavljanja tih djela, ali i u svrhu obilježavanja 45 godina postojanja i 35 godina igranja Susreta u Brčkom jednu monografiju koja je govorila o pobjedničkim predstavama sa dosadašnjih Sureta i publikacije koje su predstavile one prateće programe Sureta sa dramskim piscima, rediteljima i glumcima. Sigurno je da je to jedna plejada značajnih predstava, glumaca, pisaca i svih ostalih protagonista koji su viđeni na festivalskoj pozorinici Brčkog. Nagrade ne moraju da znače puno, kao što ne znače, dodjeljuju se i iz raznoraznih razloga, a postoje mnoge predstave koje je publika vidjela u Brčkom, a nisu dobile nagrade. Ali, ipak od ove prve nagrađene predstave „Bosanski kralj“ Miroslava Janjčića Banjalučkog pozorišta, pa preko „Mikelanđena Buanarotija“, Krležinog opet Banjalučkog, pa preko „Lede“ Krležine, pa „Lepe Vide“ Cankareve, pa „Leta u mestu“ Gorana Stefanovskog, do „Kauboja“, „Hipnoze jedne ljubavi“ i „Hadersfilda“, ovo što se posljednje vidjelo i što je obilježilo ovaj Festival je ono što se i pored nagrađenih tih predstava, što ostaje, što se gleda, što ima mnogo i mnogo repriza. Naravno tu su i neki značajni pisci dobijali svoje nagrade. Nekada je to do 90-tih godina bila svenacionalna dramaturgija, a od 1992. godine to su posebne dramaturgije i to je nešto što čini korpus ovog Festivala. Tako da 65 pobjedničkih predstava, oko 35 najboljih pisaca predstavljanja od početka. Nije ta nagrada dodjeljivana. Na stotine glumačkih protagonista i ostalih struktura koje rade pozorište su nešto što čini laureate ovog Festivala, što ostaje zapisano, a kažem opet, mnogo toga i mimo ovog zapisanog, se pamti po tim svojim kreacijama.


U okviru svog kazivanja, Predrag Nešović je izrekao jednu jako tačnu i besprijekorno detektirajuću misao, a to je da pozorište ne može bez pisca, teksta, knjige, ali i da s druge strane, taj uzajamni odnos nije ispoštovan kada je u pitanju briga pozorišta o zapisanom, jer znamo da samo ono što je zapisano ostaje, a sve drugo se, prije ili kasnije, gubi u zaboravu?

Alagić: Prokomentarišete, molim Vas, tu Vašu misao gospodine Nešoviću?

Nešović: Vrlo je to interesantno. Pozorište kao svoj materijal koristi literaturu, ali literature o pozorištu je vrlo malo, ili na nivou incidenta kad se pojavi. Ali ovde, a ovom Festivalu svake godine, a zadnjih sedam godina sam prisutan, mene iznenađuje obilje materijala koji prati ovaj Festival, i ne samo Festival nego i pozorišta koja dolaze. Znači- to je trag koji ostaje, jer sve se može zaboraviti, ali ono što se zapiše to će ostati za naredna pokolenja i za one ljude koji se bave tim poslom i koji budu istraživali pozorište to će samo naći i tim zapisanim materijalima. To je dobro, ja to podržavam i zaista svaka čast organizatorima i Festivalu. To je važno zato što ljudi ne pišu o pozorištu. Nema onih ljudi entuzijasta koji nešto rade samo iz ljubavi prema umjetnosti. Svi sad hoće da se bave praktično; svi hoće da glume, svi hoće da režiraju i niko ili malo ko hoće da se bavi tim teoretskim delom i da svoje mišljenje, svoj sud i na kraju ono što po njemu pozorište znači, da stavi na papir i da podeli sa čitalačkom publikom.

Piše: Suvad Alagić

Foto: Dejan Đurković