Nedosanjani san i „Kad bi Sombor bio Holivud“

Bioskopi su u razdoblju 70-ih godina XX vijeka bili mjesta  sticanja prvih umjetničkih saznanja. Edukovali su ljude na zanimljiv i vidljiv način o brojnim pitanjima, problemima i nedoumicama. Više se u pomenutom razdoblju išlo na projekcije filmske vrpce, nego na pozorišne predstave. Nekako su inscenacije u kazalištu bile, po nepisanom pravilu, namijenjene “starijoj i uglađenoj gospodi“, dok su kino dvorane bilo mjesta okupljanja „nižih socijalnih slojeva“. Nemjerljiva je uloga bioskopa u sticanju prvih saznanja o vrijednostima i odnosima u kulturi, umjetnosti i društvu. Nasuprot tome razdoblju period kraja starog i početka novog milenijuma je prepoznat po nestanku bioskopa. Kino dvorane su odlazile na tendere i postajale ili marketi ili magaze za određenu robu ili second-hand radnje ili kineski tržni centri ili ništa. Nestajali su na taj način prvotni oblici umjetničke socijalizacije generacija koje se u momentu prikazanja predstave „Kad bi Sombor bio Holivud“ somborskog Narodnog pozorišta sa sjetom sjećaju vremena koje su provodili u kino dvoranama sretni ako mogu da nađu karte kod tapkaroša.

Srđan Vukadinović

Tapkaroši su kao sinonim za (ne)mogućnost prisustva grupnom gledanju filmova nestali, a sjećanje na taj period vraća reditelj Kokan Mladenović u somborskoj predstavi koja je njegov autorski projekat, na način što svoj kreativni rukopis naglašava i podcrtava čarolijom  nijemog filma.

Kroz priču o Ernestu Bošnjaku, jednom od pionira kinematografije na južnoslovenskom prostoru, koji je želio da Sombor pretvori u Holivud, izvanredni ansambol somborskog Narodnog pozorišta donosi na scenu univerzalnu storiju o neshvaćenim genijima za koje u jednom trenutku sredina nema osjećaj da im treba pomoći i da ih „treba pogurati“. Mnogo je takvih velikih ideja ostalo nerelizovano, a njihov i nosioci i promotiri su zajedno nestali sa njima.

Rediteljska i autorska koncepcija Kokana Mladenovića je zasnova na priči o kulturi, odnosno u ovom slučaju filmu kao nosiocu društvenog razvoja i prosperiteta. Mnogi snovi o napretku pojedinih ambijenata i areala u prostoru južnoslovenskog regiona su se raspali usled kukavičluka i licemjerja sredine kojoj su se svesrdno nudili. Kao što Sombor nikada nije postao Holivud, tako su i mnogi drugi gradovi devastirani  zbog konzervativizma i slabosti sredine  za koju je nešto novo i neobično uvijek veliko, nedostižno i nemoguće. Svi oni, onako kako je to naglašeno i na kajronu koji prati u komadu sekvence iz nijemih filmova, usled „crne smrti“ postaju „ravangrad“.

Snovi o pretvaranju Sombora u Holivud su ostali nedosanjani na isti onaj način kao što su to i mnogi drugi. Potencirajući tu dramaturšku liniju ove predstave reditelj  i gradi svoju koncepciju na likovima koji nadrastaju sredine u kojima egzistiraju  I koji će uvijek maštati o nekim „novim Holivudima“.

Piše: Srđan Vukadinović

Foto: Dejan Đurković