Nikola Šimić Tonin o predstavi “Kad bi Sombor bio Holivud”

Ovom predstavom podvučena je crta, ispod nje je ostalo kazalište koje smo poznavali do sada, iznad crte otvorilo nam se kazalište koje dolazi, kazalište XXI i … stoljeća s neslućenim mogućnostima. Sombor – Hollywood. „Otvorio nam se kazališni put za Ameriku“, novi kazališni svijet. Kreativna teritorija.

Ne postoji žanr, kazališni, filmski koji nije upotrijebljen u ovoj predstavi: nijemi film, pantonima, cabaret, ples, maske, moderna tehnologija, ispisni govor zidova, kao u stara vremena prvih projekcija „živa glazba na glazbalima“, i što sve ne … uz toliku logistiku, rijetko viđenu i ikada upotrijebljenu i u jednome kazalištu do sada.

Muzika i pokret osnovna su sredstva kojima se priča priča.

Već u prvim minutima predstave “Kad bi Sombor bio Holivud” gledalište zapljusne gorčina i žal kroz nanizane podatke da su nam na mjestima svojevremenih bioskopa širom države nikle zgrade, kladionice, kineski butici, second hand šopovi ili jednostavno ostala pustoš, ruina koja se doslovno raspada od nemara, nebrige i zaboravljenosti.

“Kad bi Sombor bio Holivud”, autorski projekat reditelja Kokana Mladenovića inspiriran je istoimenom dramom Radoslava Zlatana Dorića. Serijal somborskih priča.

U predstavi igraju Ivana V. Jovanović, Minja Peković, Milijana Makević, Vanja Nenadić, Dragana Šuša, Danica Grubački, Marko Marković, David Tasić Daf, Branislav Jerković, Nemanja Bakić, Aleksandar Vučković. U predstavi učestvuju i muzičari Irena Popović Dragović i Nikola Dragović.

Glumci bez teksta, a publika bez daha. Kroz govor se izražavamo.

U više navrata aplauz za same predstave. Govor tišine. Pokreta. Tikova. Govor plesom. Mimikom. Glazbom. Dokidanje riječi. Kazališna magija bez riječi. Zaboravimo kazalište kakvo smo nekada znali. Nijemi film u teatru. Himna nijemih umjetnika željnih da puste glas. – (novinarka iz Sombora Ana Davidov).

Takav utisak se nametnuo posle devedeset minuta bajkovite priče o Ernestu Bošnjaku, Somborskom sanjaru i prvom Jugoslovenskom sineasti koji je početkom XX – tog stoljeća od Sombora želio napravit Hollywood.

Ideja Kokana Mladenovića da predstava bude odigrana kao nijemi film iz Ernestovog vremena, kao kada se nekome ne da da govori, djelovala je neobično u početku, ali poslije svega viđenog stekli smo utisak da je jedino bez riječi mogla biti ispričana ova priča koju je sjajni mladi ansambl somborskog teatra pokretom, igrom i mimikom, ispričao u jednom dahu.

Marko Marković, koji igra ulogu mladog Ernesta Bošnjaka, kaže:

“Kad smo se dogovarali oko priče, oko predstave, oko Bošnjaka, rekao mi je ovaj naš nemi film. Kako misliš nemi? Pa bez teksta. Ponekad se mnogo više ćutanjem kaže i ti entuzijasti ostaju da traju, drago mi je da je u ekipi bila jedna fascinantna atmosfera, da je tempo bio neverovatan i da smo imali fantastične saradnike”.

Ivana V. Jovanović se nadovezuje:

“Što bi rekao Kokan, ovo je jedan nepostojeći žanr, mnogo sam srećna što sam deo ove priče, kako se čovek sprema za ovako nešto. Ćutiš i vežbaš. Saradnici, Kokan, sve je bilo od početka hrabro, ludo i na kraju se izgleda isplatilo”.

Danica Grubački:

“Uloga koju ja igram, Irena Bošnjak, ona uopšte nije umrla mlada. Većina priče je Kokanova i naša fikcija. Nama je proces bio sjajan”.

Kokan Mladenović, redatelj predstave:

“Ja sam, pre svega, očekivao jedan mukotrpan, lep istraživački proces, i ovi glumci sjajni iz somborskog pozorišta radili smo nešto što nije naša prirodna sredina, to jest radili smo pozorište u kojem nema teksta. Naravno da je za sve nas koji smo školovani na tom dramskom tekstu, veliki izazov da radimo ovakvu predstavu, i to je možda najlepši mesec i po dana mog pozorišnog života i na tome sam im prezahvalan”.

Narodno pozorište Sombor ovim se komadom odužilo još jednom velikanu Ravangrada. Ernestu Bošnjaku (1876-1963) umjetniku, tvorcu fabrike filmova, fabrike snova.

Senat Novog Sada 1914. prihvatio je njegovu ideju i prava je šteta što je rat prekinuo realizaciju ove ideje jer bi njegov opus bio daleko veći. Pioniri filma su se uglavnom bavili dokumentarnim filmom, a Ernest Bošnjak više je volio igrani, i tu je ostavio veliki trag u istoriji kinematografije”, kaže Radoslav Zelenović.

Tako je poslije filmskog platna Ernest Bošnjak ostao živjeti i na kazališnoj sceni grada koji ga nikada nije razumio.

Piše: Nikola Šimić Tonin

Foto: Dejan Đurković