Predstavu ”Kad bi Sombor bio Holivud” režirao je Kokan Mladenović u somborskom Narodnom pozorištu po motivima dela Radoslava Zlatana Dorića.
Glumci nas čekaju na sceni, ispred zavese – Kokan Mladenović priču otvara svedočanstvima glumaca kada su i gde prvi put bili u bioskopu i šta je danas na mestu tih bioskopa. Postoji jedna mešavina gorčine i oštrine u tom početku – svedočanstvo o svetu koji više ne postoji i ne samo to reditelj nas odmah navodi na preispitivanje sveta u kojem danas živimo.
Priča je svojevrsna posveta Ernestu Bošnjaku koji se smatra ocem jugoslovenske kinematografije, reditelj je postavlja kao priču bez reči sa elementima slepstika i kabarea, priča se pred nama odmotava sliku po slliku od kraja Bošnjakovog života prema početku. Omaž velikom majstoru je svakako i posveta snovima.
Glumački tim u kojem su: Marko Marković, Ivana V. Jovanović, Marta berešMilijana Makević, vanja Nenadić, Danica Grubački, dragana Šuša, Branislav jerković, Nemanja Bakić, David tasić daf i Aleksandar Vučković – igra u žustrom i dobrom ritmu, kreira atmosferu koja je donosi melanž melodrame, komedije i zanosa. Igraju jasno, čisto i nadahnuto,igraju tako živo da u gledaocu bude dete.
Kokan Mladenović ukidajući reči u ovoj prepovesti donosi je u slikama i pokretu, koje su sugestivnije od teksta. U današnjem svetu poručuje Mladenović, snovi nisu ozbiljna tržišna roba, tako da o njima gotovo da se ne govori. Tu se reditelj drži Vitgenštajnove teze da se ono što se ne može reći mora odigrati.
I kreira punokrvnu posvetu snu sa pravom dozom gorčine i čežnje. Mladenović donosi jedan borhesovsko/ felinijevski pogled unazad na život kao kategoriju koja nije uzaludna. Muzike Irene Popović koju kompozitorka izvodi uživo, je kao i obično, posebna vrsta naracije, ključ koji vas vodi kroz komada. Muzika daje snagu pokretu, igri.
Scenografija Marije Kalabić potentna je upravo u kreiranju oniričnog okvira – podseća nas da ako pogledamo dobro možemo videti i druge svetove.
U Brčkom je, sinoć, publika bila iskreno dirnuta predstavom ”Kad bi Sombor bio Holivud” možda najpre, jer nas snaga ove predstave podseća na ono čemu nas Novalis uči, a što zaboravljamo – da život nije san , ali da možemo postići da to bude.
Piše: Nataša Gvozdenović
Foto: Dejan Đurković