Bićanićev osvrt na predstavu Narodnog pozorišta Sombor

Treća natjecateljska večer XXXV Susreta pozorišta /kazališta u Brčkom ugostila je umjetnički ansambl Narodnog pozorišta Sombor sa autorskim projektom redatelja Kokana Mladenovića „Kad bi Sombor bio Holivud„ inspiriranim dramom Zlatana Dorića. Začudan je to, bajkovit i nesvakidašnji kazališni čin – teatar odjednom doživljava preobrazbu, napušta svoj temeljni oslonac, riječ, i uplovljava u neke sasvim druge vode, prepušta se strukturi i poetici nijemog filma, pokretne slike postaju njegova ključna nit vodilja. I, naravno, glazba. Čitava ta osamdesetminutna kazališna storija protječe u tom duhu, publika prati zbivanje na pozornici ispunjenoj sa pet bijelih okvira unutar kojih se, kao na platnima nekog zamišljenog bioskopa, kreću glumci i pokretom, gestom, mimikom prenose vlastiti doživljaj scena koje donose.

Mladen Bićanić

Predstava je, zapravo, hommage čovjeku koji je u Sombor donio prvi kino – projektor i otvorio prvi kinematograf – riječ je o Ernestu Bošnjaku ( 1876. – 1963. ), čije je ime, uz braću Manaki, upisano zlatnim slovima u radjanje i povijest proizvodnje filma na ovim prostorima. Taj, međutim, historijski background tek je polazna osnova autorskom projektu Kokana Mladenovića, to je ono neizbježno „zrnce soli„ kao neophodan sastojak svake dobre kazališne priče – ili, u ovom slučaju, bolje reći filmskog pripovijedanja. Jer Mladenović upravo to radi, zamjenjuje jedan medij drugime, u teatru nastoji progovoriti rječnikom nijemog filma. Stoga se ovdje i ne govori, sve je prepušteno glumcu i njegovoj moći uživljavanja i transformacije unutar tih pet zadanih bijelih okvira, na njemu počiva sve – istina, tako je to i u bilo kojoj drugoj predstavi, samo što mu je ovdje oduzeta riječ, smislena radnja, kontinuitet zbivanja, čvršći, na nekom dramskom narativu zasnovan odnos sa partnerima – svega toga ovdje nema, pred nama samo promiču pokretne slike, ili možda sekvence, jednog vremena, jednog doba, jednoga grada i njegovih žitelja medju koje je, nenadano i kao magičnim prahom prizvan stigao neki sanjar da im ponudi nešto novo, uzbudljivo, da ih povede da zajednički sanjaju neki novi svijet.

Lavovski dio posla obavila je kompozitorica Irena Popović Dragović, teatru odana skladateljica, ta ovo joj je već 120 predstava za koju komponira, ona je ovdje i fizički prisutna, uživo izvodi glazbu koja uobličava svaki pokret, svaku scenu, svaki prizor, njena muzika prožima svaki trenutak izvedbe, pruža glumcu sigurno uočište i sklonište, vodi ga i usmjerava u svakoj kretnji, dočekuje na svakom koraku. A njih je ukupno jedanaest – dvoje donose lik Ernesta Bošnjaka, u mladim danima i na odlasku, u poznim godinama, kada se njegov san, avaj, urušava, kada od velike plemenite ideje ne ostaje gotovo ništa, on bankrotira, umire u Somboru 1963. godine. Na samom početku svi glumci i glumice sa proscenija izriču svojevrsno opijelo kinematografiji u manjim mjestima u Srbiji, iznose svoja prva sjećanja i prve susrete sa čarolijom filma u tami kino – dvorane, da bi odmah potom izrekli poražavajuće činjenice – niti jedan od tih kinematografa danas više ne postoji! Pogledajte oko sebe, osim velikih kompleksa i multipleksa rijetko ćete gdje naići na male, intimne filmske prostore iz djetinjstva, pa niti samo Brčko nema kino – dvoranu. Nakon tog, naoko sasvim usputnog osvrta i kritičke žaoke na suvremeni društveni trenutak kada je mreža kinematografa u pitanju, predstava kreće punom snagom, pokretne slike Ernesta Bošnjaka nezaustavljivo osvajaju pozornicu. Poput sjena nekog prohujalog vremena pred nama promiču lica sa celuloidne trake, vozi se baba na biciklu, žena sa trubom, čovjek sa rolama filma, pratimo uzbudjenja na licu prvih posjetilaca neke kino – predstave, njihovo ushićenje, smijeh ili stravu izazvanu filmskim prizorima, tu je i neizbježni Drakula, pop koji se protivi „đavolskoj izmišljotini„ – filmu, pleše se u ritmu glazbe što se uživo izvodi, gledamo biblijske prizore Adama i Eve i prvog grijeha, netko se zaljubljuje i voli – komika nijemog filma u središtu je dogadjanja, glumački ansambl to shvaća i vješto se uklapa u takav način igre. Sjeta nekog ne tako davno prošlog vremena ono je čim odiše atmosfera ove predstave uronjene u snove i snovidjenja jednog čovjeka, vizionera i zaljubljenika u film – no to je i nijema optužba protiv svih onih koji bilo koga sprečavaju u ostvarenju svog sna, snatrenja i snovidjenja. A oni su, glasno to izriče predstava „Kad bi Sombor bio Holivud”, bezuvjetno pretpostavka začeća i opstanka bilo koje umjetnosti.

Piše: Mladen Bićanić

Foto: Dejan Đurković