Tokom cijele predstava „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“, u izvedbi tuzlanskog Narodnog pozorišta, pažnju publike plijenila je osim glume i efektna scenografija za koju je zaslužan scenograf Hari Ejubović, a koju je izvrsnim kostimima upotpunila kostimograf Vesna Teodosić.
Gospodine Ejuboviću, koliko rada i truda ste uložili u ovu scenografiju?
Što se tiče scenografije, ona sama za sebe ne bi bila toliko efektna i vizuelno dobra da nije bilo i glumaca, da nije bilo Vesninih savršenih kostima. Sve je to dio jednog vizuelnog, likovno dobrog osjećaja same predstave. Ali uložilo se mnogo truda. Ovakve predstave se više ne rade, odnosno ovakve scenografije. Sada su to moderne predstave sa stolicama i stolovima, video projekcijama. Drago mi je ako je publika uživala, ako je sve to u kompletu bila jedna dobra slika epohe predstave, onog teksta kojeg smo zamislili i kojeg je Derviš Sušić napisao.
Koliko Vam je bio izazov da pravite ovakvu jednu scenu s obzirom da ste rekli da se ovakve predstave više ne prave, odnosno vrlo rijetko?
Uvijek mi je izazov jer pokušavam pozorište vratiti na likovnost. Mislim da bi dobro bilo čuvati ovakvo pozorište i ovakav način rada. Jedan sam od rijetkih scenografa koji uđe u radionicu i od piljenja, tesanja, varenja pa sve do slikanja sve sam napravi.
Rekli ste da scena ne bi bila ovakva bez glumaca, kostima. Kakvu ste saradnju imali sa kostimografom?
Fantastičnu. Par dobrih stvari u ovakvim situacijama je da upoznate reditelja, da upoznate Vesnu. Nijedno pozorište nije idealno, čekate pare od Trezora da kupite materijal koji je bofl materijal. Da kupite letve koje su još uvijek vlažne, pa onda sjedite i gledate kako se kulisa uvija i niz takvih drugih stvari. Može se napraviti jedna cijela predstava kako se pravi predstava. Vesna je tu odigrala fantastičnu ulogu, tu je muzika, glumci i to sve daje jedan fin osjećaj pripadnosti samoj predstavi.
Bez fantastične Vesne ne bi bilo ni fantastične scenografije. Vi ste zaslužni za predivne kostime koje je brčanska publika imala priliku vidjeti večeras.
Drago mi je da smo svi zajedno uspjeli dočarati tu epohu. Kao što je Hari rekao to zaista nije bilo moguće individualnim zalaganjem već se zajedničkim trudom, razgovorom, dogovorom postigla ta likovna jedinstvenost u aspektima scenografije i kostimografije. To je bio veliki izazov jer je danas teško raditi epohu pošto smo mi zemlja malih mogućnosti u odnosu na recimo Holivud, a želimo puno. Konkretno sam ja htjela da dam sve od sebe da se postigne jedna filmičnost jer sam dosta radila na filmu i imam tu naviku da kostim tretiram zaista maksimalno detaljno koliko je to vremenski moguće postići. Trudila sam se da bojama, zaista su farbani određeni dijelovi kostima, da postignemo likovnost koju posjeduje ta epoha.
Kako su glumci reagovali na kostime? Iako su historijski pogođeni, da li su glumci imali primjedbe jer naizgled su možda previše, a opet pokretljivost samih glumaca kazuje da su savršeni?
Bilo je sve u dogovoru. Svi su kostimi u nekoj fazi izrade probani. Konkretno kostim Hasana Kaimije je morao biti malo skraćen. Ja sam voljela da bude do poda kako bi bio još efektniji ali se radi glumca napravio kompromis. Najbitnije mi je da kostim ima opravdanje i pomaže glumcu da što uvjerljivije iznese svoj lik. Prije svega da ima tu funkciju, a onda i da bude estetski lijep. Setna sam što sam imala priliku da radim sa ovako divnim i velikim ansamblom.
Od petnaestak kostima u ovoj predstavi koji vam je najdraži?
Kostim Hasanage koji nosi Midhat Kušljagić mi je ipak najefektiniji. Bio je najzahtjevniji i najzanimljiviji za rad.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dejan Đurković