Razgovor sa glumcem Damirom Mahmutovićem

Damir Mahmutović u naslovnoj ulozi Hasana Kaimije povodom druge natjecateljske festivalske večeri priča o procesu nastanka drame, njenoj postavci, susradnji s redateljem Goranom Damjance, Kamijinom karakteru …

Mnogo razigranosti u predstavi, koja niti u jednom trenutno gledatelju ne ostavlja prostor za mnogo razmišljanja, već ga tjera da čeka nešto što očekivano, tipično sušićevski, dolazi tiho s nagovještajem tragedije. Kakav je bio Vaš prvi dojam kada ste saznali da ćete glumiti „Hasana Kaimiju“ Derviša Sušića u režiji Gorana Damjanca?

Ovo je moja treća saradnja s Goranom Damjancem, nakon predstava „Hanibal podzemni“ i „Totovi“. Posebno me radovalo što sam dobio angažman u Narodnom pozorištu Tuzla. Prošli smo sve procese tokom stvaranja predstave s puno entuzijazma i razigranosti, ali uvijek ostane prostora da svako od nas nešto svoje unese u svoj lik i priču. U ovom konceptu imali smo spoj pripovijetke i dramskog teksta, te je trebalo to dvoje uvezati.  Ja sam po prirodi temperamentna osoba, a to je Kaimiji išlo u prilog.

Vaš lik je sprega gotovo svakog čina, u pobuni i ljubavi. Je li posljednja ljubav Hasana Kaimije ostala nama nedorečena u pobuni njegovih ideala?

U pitanju je slojevit lik – šejh, pjesnik, filozif, ljekar… Trudio sam se da sve te njegove slojevitosti iznesem na scenu kada je to bilo moguće, naprimjer u dijelu sa Zumretom gdje je on predstavljen kao romantičar,  dok je u dijelu kada je bio okružen nepravdom bio buntovnik. Koliko god se trudio da u tekiji nađe svoj mir, Kaimijina želja i milosrđe prema ljudima ipak ve to snadvladava. On kaže „uvlače me“, ali on ustvari sebe uvlači u pobunu, tragajući za pravdom, koje je tada bilo koliko i danas.

Hasan Kaimija je nositelj znanja, učenjak, ljekar, oličenja morala. Ima li takvog čovjeka danas?

Sve likove iz predstave možemo susresti danas, ali Hasana Kaimiju teško. On, ako postoji, skriven je, ali to nije Kaimija, tako da je on zapravo teatar.

Evidentno je da radnja korespondira s današnjim vremenom. Posebno je to uočljivo u dijalogu kadije i njegovog sina, pijanca, kome se novcem nadoknađuje izgubljena roditeljska ljubav. Liči li vam to na pojedine roditelje koji zbog previše obveza u eri visoke tehnologije već od rođena svojoj djeci ljubav nadoknađuju tabletima, mobitelima …?

Da. Pogledajte ovaj tekst koji je pisan 1973. godine. U njemu se opisuje radnja od prije tri stotine godina, ali isto ona se može smjestiti i u današnje vrijeme. Kada se ekonomska kriza uselila na ove prostore, nikad se nije iselila. Danas živimo u materijalnom svijetu  i to vrlo brzim tempom. Sve manje dajemo prostora duhovnim ljepotama i sve smo manje  s porodicom, tako da ne čudi sve ovo što nam se dešava.

Razgovarala: Ivana Pirić

Foto: Dejan Đurković